Iščekivanje | Darija Žilić

TVRĐAVA

 

Ususret, iz pravca tvrđave, dolazio je veliki vučjak. Kad sam ga primijetila, zastala sam i spustila se nekoliko metara niže, do štanda s nakitom. Gospođa je primijetila moju nelagodu, rukama je tjerala psa koji je pojurio niz brijeg. Zastala sam, uputila osmijeh toj ženi, koja je prepoznala moj strah. Najmanje što sam mogla učiniti bilo je da pogledam nakit. Mnoštvo ogrlica svih boja, ogrlice s tzv. ohridskim biserima. Ovo su vam pravi biseri, pogledajte, rekla je. Znala sam da nisu biseri, ali sam gledala, prebirala: perle, prstenje, narukvice. Izabrala sam nekoliko lančića. Žena je bila sretna što je u to polukišno jutro netko ipak kupio nakit. Krenula sam dalje, uspinjala se prema tvrđavi. Kad sam se popela do tvrđave, činilo mi se da tmurni oblaci nestaju i da se odjednom pojavljuju sunčane zrake. Na tvrđavi, šetala sam ukrug, gledajući jezero, koje se s ove visine činilo kao more bez kraja. Taj krug podsjetio me na fresku u crkvi koju sam netom posjetila. Na slici je bila Posljednja večera, ali stol nije bio pravokutnog oblika, kao u rimokatoličkim crkvama. Bio je okrugao, jer to je simbol nepostojanja kraja: nema niti početka, niti kraja. Vrtjela sam se po tvrđavi, gledajući čas grad, čas nebo, čas vodu. Sunce je pripeklo, ali kruženja nisu prestajala…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.