Naizgled | Irena Matijašević

FAUST

to o prodaji duše, to je namještaljka
nisam se prodao nikome, mene ne privlači novac
to je za mafijaše. i njihove odvjetnike. ja sam profinjen
stvor, koji nedjeljom jede kod punice, koji puni glavu
bezazlenostima kad govori: dobar dan? kako ste gospođo majka?
da, Davor je na treningu, a Marin je na rođendanu. mi ćemo poslije u City centar. kad mi moja draga kaže da joj je nešto lijepo, ja joj kupim.
osamsto kuna, osamsto kuna, neka ih vrag odnese. to, ta rečenica
koju često izgovaram (a marljiv sam, nisam kriminalac) to je rečenica
zbog koje su ljudi pomislili svašta. ja na to zapalim crveni marlboro, a oni i u tome vide znak, i to što popijem rakijicu prije ručka, i to što mi svaka kćer vozi terenac i svaki sin ide na školovanje gdje treba, tata plaća. nisam se prodao, pa živimo u Hrvatskoj, kakva je to legenda o nečastivom, te smijurije. ugledan sam, ne čitam puno (ah, tako kažete, Goethe). smijurije.
ja sam vam znak, amblem, zamka za puno toga o čemu se ne smije govoriti. Belzebub, Belijar, gost iz Betanije, to da. to su moji poslovni partneri. sve je to kod Trgovačkog suda, i rješava se, da, rješava. mala utaja poreza, a tko, molim vas, nije nešto sitno skrivio: neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. hm, čekajte, zvoni mi mobitel. pa dosta sam vam rekao, dosta. živjeli, svako dobro! ma da me Goethe cinkao, to ne vjerujem. to ste izmislili. da me opisao, ma ne, krivo, krivo. neka greška.