Naizgled | Irena Matijašević

FIGURA

 

ima li nečeg iskonskijeg od pisanja
recimo Thomas Pynchon
ili Kurt Vonnegut
ili Biserka Težački, ili Jozefina
Marija, preslica, prostori. pomno pisati
znati o svojem predmetu
iscprsti ga, a tek onda znati da nije sve rečeno
jer ako se stvar prenese, pa ufitilji, ako se podmetne mina
pod riječ, kakva predodređena zamjenica na mjestu imenice
ako se od glagola istakne njegov vid, njegova uvjerenja, optika
dovršavanja i nedovršavanja, ako se u šutnju ne ulazi, ako se
ništa ne pospremi, ništa ne jenjava u stihu, ništa ne viče u pomoć
onda ništa. ništa i dalje, ako se pod vilinske niti, pod pređu utka
smiren voucher, ili ček bianco, nero, ako se u tučnjavi
netko pomoli za sretan ishod
kao kakva pridodana stvar općem metežu
rastepena, možda.
vjerojatno je uspjeh vidjeti misli u tekstu. vjerojatno je sklisko. ali moje tijelo je rt, pogodba, sabijeno, i u moju duševnost se zaklinje, poluprazno, i poludnevno. ono noću dobiva jasnije obrise, pojavljuje mu se ždrijelo, gladno. najsvježiji sam primjer koji se hrani sobom. a moji anđeli posloženi i, kako se to kaže, dopuštaju, da, dopuštaju sve to. i onda povučem crtu koja dijeli prazno i puno. poderem etiketu. i približim glagol leđima, otpuhnem vinjetu, prodorno zamislim stilsku figuru koja se zove kraj, završetak, dosta, bilo i prošlo

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.