Naizgled | Irena Matijašević

ORFEJ

malo moram prelistati enciklopedije biljaka.
čujem da će se i one saviti kad zapjevam, da će se razlistati
ali mislim da je fer kad sam tako svemoćan
da upoznam bića na koja tako djelujem. listam i nalazim: perunika, gospina trava, islandski lišaj, artičoka. ne znam, nisam vjerovao da će moj pjev imati baš takav učinak. obično, kad pjevaš, misliš na zaradu: koliko milijuna CD-ova, koliko tantijema, koliko fanova. a vidim da sam sanjao premalo, da sam mogao biti megaloman, slobodno, da sasvim slobodno. moja je pjesma nadišla sva zamisliva očekivanja, kao da sam Krist, koji će doći poslije mene, kao da sam uskrisivao mrtve, recimo Lazara. zapravo, malo sam ganut svim tim. a Euridika. nju nisam mogao vratiti. zašto se okrenula? radio bih tri tisuće trbušnjaka dnevno da mi se vrati. pisao pjesme o pjesmama. upisao kineski, na vlastiti trošak. ne, firma ne plaća. firme danas ne plaćaju ništa. tranzicija. a socijalizam, koji je došao nakon poljuljane vjere u Krista, imao je dobru startnu poziciju, ali nije mogao promijeniti svijet. ah, a kako sam ga ja mijenjao svojom pjesmom. kako im je to promaklo, ne znam. valjda zato što sam mrtav, i sve u svemu, polumitološki lik. ili skroz mitološki, ako ćemo cijeniti preciznost.