Naizgled | Irena Matijašević

ŽENA IZ PJESME VESNE PARUN

kad govorimo o tvojoj omiljenoj temi, a to su žene, onda ti oči zasvijetle. žene, dobro. lijepe, ugodne, iskričave, poluprozirne, izdvojene iz gomile, raskošne, izlazeće, zalazeće, šarolike žene s puno boja, monotone u crnom i smeđem, iz ateljea, žene iz prizemlja, s prvog kata, voljene, pažene, krivotvorene, mačkaste, pustopašne, koje jure, koje kuckaju olovkom, izdaju prijatelje, koje te poklope i koje te uzvise, koje se smiju široko, koje listom padaju na tlo, žene koje izvikuju imena umrlih i rođenih u Petrovoj ili Fenninger Strasse, koje pahuljasto nose sve što je ispalo vragu iz torbe, koje se okreću na svaki šum, žene polunervozne, one istinski mudre, perverzne, one koje ti sliče na majke, koje su najsretnije kad odu na skijanje, koje se ne libe psovki, ne vjeruju u idiome, i vjeruju u idiome. i ti, jedna od njih, koja imaš ruke, ti jedna od nabrojanih, koja ćeš mu biti bolja od mene. koja imaš što ja nemam više, što nikad nisam imala, ali mi se učinilo
onda, jesu li ti oči još uvijek tamne, kao morsko dno, kao mirodije, kao te mucho corazón, zatvoreni tunel za promet, stablo biljke koja uvene, Božić bez veselja (i s puno buke), sistematski pregled, kao zakučasta prepredenost, slušalica telefona, kao crtanje flomasterom po zidovima…