Naizgled | Irena Matijašević

POKUŠAJ

imam dio za sebe,
gledao me blago ispitivački, ili hoćeš istinu ili nećeš, dok mi je to bubnjalo. um i duša moraju surađivati
jezik se ne želi zaplesti, iako bi na tom mjestu bila najljepša maska, ali kako, kad ne govorim, nisam baš sigurna. ti si najbolja osoba, za opisati, ne proizvodiš tup suvišni zvuk dok je uokolo tišina. možda dužd u Veneciji, začarani ratnik, uvela pojava, blijeda s nekoliko tamnih kapi u očnim šupljinama. ispod svake blijede pojave naći će se svakodnevica, iskopat će je, u šupljinama protutnjati kao brzi vlakovi, i sve osim bubnjanja željet će te odnijeti, u spiralno uvijanje ovog razgovora, dok snatrim o koječemu a tvoje su oči bijele s crvenim žilicama. i okolo nas prije vina, prije gozbe, svi odlaze u nanosima. ne bih voljela da si lavina, ne, samo biraj: telefon je na stolu, nazovi hitno onoga koji spava, pa mu reci da si ti žena torba
ili novi smeđi ruksak
kojim se ljudi služe, i koji ne propušta nijedan uzvik. grozna je predbožićna gužva
grozna