Naizgled | Irena Matijašević

SANTIAGO

tamo bi pristao reći i riječi
koje ni ne slutiš,
pobrkao bi naglaske, izbacivao krikove
tko bi znao u što si se upustio.
u Santiagu žene vjerojatno imaju lica isparana
od sunca, puše cigare, predodređuju se za žegu
čim se rode. htio ne htio
to bi stalno govorio, bez završetka
podbadao rečenice, zamahivao bičem
tjerao to lijeno bivanje da živne.
da, nikad tamo ne bi išao samo tako nego
da ti svaka navika otpadne
kakav listopadan svijet, to bi tražio
i u procjepima i usred buke, nešto što bi
te tjeralo, naprijed, dalje.
ono što ja očekujem od putovanja
ima korpulentnost cijele fraze, ima svoje nešto
što se samo naizgled mirno kuha i klopara, tjera velikim
kotačima na klepet, poskakivanje i zaustavljanje. donesi
mi takav suvenir s putovanja, neku pepeljaru u kojoj ću kad je pogledam
svaki put vidjeti Čile ili Tajland, u koju će pogledati i dijete
i odrastao čovjek. donesi mi vršak govora, svrhu smijeha, razdražljivost čekanja u foajeima, ruke koje su plele po papirima, oči koje su gledale hram, ili u ništa.
podsjeti na slona, koji spava, i sve njegove simbolizacije. pa na šamana. uzmi nešto mojega, ako može poslužiti, oči zahvalne zbog poklona, uravnoteženost onih koji se rijetko kuda pomiču, ali kad to učine odlaze u nepoznato.