Naizgled | Irena Matijašević

FRIZER

frizer je imao svoj salon u prizemlju
prvo kad sam se došla šišati navio je Pink Floyda „The Wall“
i pričao kako je bilo super to doba, rušenje zida. onda sam mu ispričala kako sam išla
kod vračare, i da mi je, naravno, u šali, rekla da neću dugo živjeti tu, iznad njega. rekao je, tresući se od smijeha, da je siguran da će se to dogoditi. onda je došla druga mušterija, jer on prima i muške i ženske, puši crveni marlboro, i svaki dan ima novu majicu na sebi. i aparat za kavu. jako puno izlazi, a prijatelji mu svako malo navraćaju. jednom je neka djevojka s kabriom cijeli dan bila parkirana pred frizerajem, a on ju je, kad bi isfrizirao svoje, došao vani grliti i slušati s njom glazbu. uvijek kad prolazim pita, ne uljudno, nego pjevno: kako je, i ne samo mene nego cijelu ulicu. i onu gospođu koja u svojim šetnjama s psom obiđe sve male obrtnike, onu koju najčešće vidim u pet shopu kako razgovara s prodavačicom i bjesomučno šalje sms poruke. jednom sam je srela u teretani i iznenadila se što ima tanga gaćice. no, da, frizer, Saša, on se odselio, a svi u ulici smo se osjetili pomalo pogođeno, ne zato što nam nedostaje, nego zato što nismo bili dovoljno dobri za njega