Naizgled | Irena Matijašević

CRNI STOL

crni stol, tegla zeleno-bijela prazna jer cvijeće
jede mačak, dijete vuče pikule po parketima. kažu da su parketari
narkomani, ovaj koji mi je stavljao parkete nije izgledao. svaki dom je od slame
iako je nisko, čini se da sam na nekoj uzvisini, dijagonala
je način slaganja, tako se dogodi, slažeš i ispadne nekad cik cak
riblja kost, nekad dijagonala ili
šetanje po prostoru u zamišljenom pravcu, užurbano more.
kako riblja kost ulazi jedna u drugu tako s kim sjediš nije neko pitanje
a postavlja ga se, s kim pričaš
imaš li u tom dijelu prometa, ili sve teče ravno.
ne pušta li more barku da lagano klizi. kao pikula kad bih okrenula leđa ovom
prizoru, kad bih bila pikula ne bih imala leđa. provjetriti prostorije, kuckati prstima po stolu.
zrak je čist, i prozori su opet zatvoreni. crni stol je na
svojem mjestu, točka, kraj ove sobe. ona počinje s bijelim stropnim zidom.
okružje, okružje.
vrtim se u stolici. sve što ne činim, a mogla bih, na raznorazne načine. svaku radnju zamišljam kao jedan šlager, ili jedno uputstvo
kao zrnce prašine.