Naizgled | Irena Matijašević

HOĆEŠ LI

govorili su mi da postoje životni i beživotni ljudi
tu sam podjelu primjenjivala, usrdno i pobožno
živjeti je uglavnom značilo to: živjeti. beživotnost je također značila
živjeti, ali.
ali, to je bila neka vrst grijeha prema životnosti.
a sveto je pravilo, jer svetogrđa nije bilo, samo život. trpko. slatko.
nisam više sigurna da znam gdje je jedno, a gdje drugo, i kako ostvariti sretno gibanje po snijegu
sretno padanje u nepovrat. predmnijevam, preko puta postojiš ti
svakako, koji mi daješ konačnost, volju da stanem na kraj traženju
da uništim strogost podjele i upadanje u sredinu, između.
pretpostavljam da ovo nije stigma o sretnom braku. da ovo nije stigma
nepripadanja poretku i zapovijedi, niti da imalo oklijevam zavući glavu pod jastuk. pretpostavljam da svijet nije podjela, ni oporbena sila, da nije oklijevanje i razmišljanje. svijet nije ništa, kaže mi to gipko stvorenje, koje bi moglo biti razočarano (zar je sve baš tako). svijet je veteran, dodaje onda dalje. i onda još kaže da možeš hodati po rubu besmisla koliko god hoćeš, da imaš tri zone, za prijelaz, da u prvoj primaju neizlječive izopćenike. i pitanje je: hoćeš li se pobuniti danas. hoćeš li se pobuniti uopće?