Naizgled | Irena Matijašević

OSJEĆAO JE…

osjećao je da voli refrene
i da u njima sudjeluje.
da kad sjedi i sluša, kriomice
otkida od nekog svijeta, u kojem
ima uređaja, i kuna, i cole, u kojem lidl
ništa i klima uređaj mogu biti zajedno
i podjednako i jako i jeftino i bez rezultata.
i on osjeća: taj diesel, tvornička cijena, my baby
is gone, osnovna škola, prilog iz blagdanske kuhinje.
a onda opet slušanje: sretan vam Božić, očekujemo da ćete odvagnuti
vaše rečenice, biti slastičarski prvak, da ćete dobrovoljno uzeti la coste, miris zlata, komprimiranu medalju, otvoriti radnju, zatvoriti radnju, istovariti smeće u kantu, što biste i što ne biste.
da li da se to obriše, ne. lakše je učiniti sve jeftinim, i dojam, koji je bio sročen u frazu, pretvoriti u oproštaj, što je razumljivo, sve dobre rečenice su u oproštajnom tonu, s intenzitetom onoga koji ih je htio imati, podijeliti s njima nešto svoje, ali one su ostale njegove bivše, njegove. želio je onu koja ne ulazi u konkretni život, zato je valjda, jeftino
bez upotrebe, ulijevao u sebe glazbu, sto tisuća, Božić i listao gloriju. nije vjerovao u uzvišenost nego u neko grotlo koje sve jede, u žitnjak bb, hej, molim te, u ovo i u ono
i on ne može reći ne, kako bi mogao. i jasno, to ide, ide, sastaje sve sa svim, pršti i opija se