Naizgled | Irena Matijašević

SVE ŠTO IMAM

moj oblik čistoće mi daje prispodobu, nekoga tko putuje.
ovako: ja sam tebi dijete, ti si meni dijete, i još lik oca i majke, a imamo i žive roditelje, i roditelji smo svoje djece. i još više, tvoja sam teta, stric, baka, susjeda, ti sestrična, sestra, školovanje, moj rad i još, k tome, moje vrijeme.
pa se, onda, mi koji jesmo odvezemo
na ručak u Zagorje, kartati, ti baka ja s djedom, stricom i susjedom, rad na crno s radom u bijelo. u jednom nas trenutku, kad odmakne večer, igra potpuno obuzme,
zaboravimo sve ostalo, tko je što, kome i zašto, nego samo ono, jedno ostane pitanje,
zašto.
zašto si bacila. zašto sam ga bacila. kažem im da je moj oblik čistoće savršeno
siguran. igram pika jer imam samo pika u rukama, to je tako, s tom kartom sam se rodila.
to već tiše, u bradu, za sebe, prošapćem, a oni provjeravaju. otvaram ruke, a u njima sama srca. crveno, a nisam lagala. i to mi je nejasno, još uvijek, a nije prijepis sna
nego moj oblik čistoće, ili sve što imam