Naizgled | Irena Matijašević

KATARINA

uglavnom se služim znakovima
koje povezujem s ritmovima: tri puta crveno svjetlo
dva puta zelena salata, tri puta za vječnost, četiri izlaska
iz kina. dosta sam glazbeno nadarena.
kažu mi da često služim kao muza.
a mene muče ovakva pitanja: tko sam ja, Katarina?
zašto pjevaju o meni, a ne kažu mi ništa?
ta ljubav koja se pretočila, sublimirala? ili ta ljubav koja ide, kaže ti tip ajmo na kavu, ti kažeš može. (sutra seks?) recimo da je pjevanje Katarine, ovo, koje sada čujem, da je to najrealnije što se u ovom trenutku
događa. kurva, svinja, Katarina mala, da su Gustafi najveća realnost
realissimus magna. da je tome tako, da: harmonika svira i užasno je uvjerljiva (ja se zovem Katarina.) a da se to što nas dotiče nama sviđa ili ne sviđa, tu već onda nastupa umjetnost, gluma, mane, proizvodi za odmašćivanje i kutijice za led i slične darovitosti. i, pliz, shvatite, mogla bih ja i bolje, pribranije govoriti. ali sutra, sutra.