Naizgled | Irena Matijašević

ANICA

„zbog Anice i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Knina
zapalit ću dva tri srpska štaba
da baš ne bih dolazio džaba.“
čujem te na radiju, gle,
ja sam tu, u Kninu, ne čekam te, nema vina
nego je na stolu kava. (turska, bez mlijeka)
da, u ulici kralja Zvonimira
sjedim i pijem kavu s prijateljicama.
jedna od njih gata: to radimo, ali ne vjerujemo
da utječe na ishod ratovanja, na nacionalni BDP, na ništa.
a ti. ljudi te vole jer vole imati neprijatelja
i kad nemaju veze s ratom. znaš, Derrida je rekao (ima ga u našoj knjižnici
„Stari grad“): o, prijatelji moji nema prijatelja!
razmisli o tome: obratiti se nekome koga zoveš
prijateljem da mu priopćiš da nema prijatelja.
nije to Derridina rečenica
on je samo interpretira. ali htjela sam ti reći,
kaži i ti tako, zapjevaj, štoviše: o neprijatelji moji, nema neprijatelja!
tako ćeš zadržati svoju publiku (one koji čuju samo ono prvo: o neprijatelji moji!) i dobiti nove publike, kojoj se ni ne nadaš, one koja će čuti samo ono drugo: da nema neprijatelja!
i znaš, tvoja Anica nema drugog posla danas nego da se zajebava. bolje i to, nego guliti krumpir ili voditi krave na pašu. zato su me roditelji školovali. cure mi kažu da nikad neću naći muža, a ja mislim isto. i u kavi mi piše isto.