Naizgled | Irena Matijašević

PLANINAR

sjedio je unutra
i pričao s gazdom. ovo nije ništa
prema Bjelolasici, to treba probati
sad sam došao iz divljine. četiri dana nismo
vidjeli nijednog čovjeka. spavali smo u skloništima
legneš na daske, imaš krov nad glavom. nekad ima i bešteka.
treba nositi alkohola
devedeset šest postotnog, češnjaka i rakije. ne pereš tamo
zube, nego malo gucneš. češnjak je za bakterije iz kišnice.
ovo Sljeme, to nije ništa. do vrha smo se penjali deset sati
a ne kao oni koji su došli autobusima pa su stigli za pola sata.
opisuje nam sve: kako je išao s kompom, on je profesionalac. kako treba nositi i visokokalorične hrane
kompa je ponio rahatluka, od ruža, još da je bio od oraha, reko sam mu mogao bi te i opaliti. ali poanta je u tome, kaže dva puta, da ti to digne samopouzdanje
vidiš koliko vrijediš, prema onima koji su došli autobusima.
vidiš koliko možeš izdržati, kaže sve crveniji u licu, koliko možeš.
pratio nas je stazom i skrenuo je prema Medvedgradu i prije toga još ispričao nešto o tome kako Premužićevu stazu na Velebitu
zovu staza slonova, jer da to nije to, i da je Sljeme bez veze, da su to nazovi planinari i digne dva kažiprsta naprijed umjesto navodnih znakova. ne znam, da sam ostao duže valjda bi podivljao, završi on svoju besjedu, i ispriča se što tak priča jer je još svjež, pun dojmova