Naizgled | Irena Matijašević

LJETNA PRAŠINA

veliko cvijeće
u betonskim posudama. dijete trči.
broj, zastoj. vivisekcija
nema boljeg dana
za brujanje motora.
isto tako: dim, olovo
koji put, brašno, vatrena kugla. sunce udara
u bijelo platno rolete. svijetle odbljesci na pločniku.
svi se spremaju otpočinuti, smanjiti kretanje.
i tako se, uz zvuk hladnog glasa, razabire
tko upravlja ovim danom. u prizemlju
preko puta marljiva tajnica tipka. zvoni telefon. javlja se.
plava kosa zavezana u repić se trese. isto kao i danas
je li to već bilo jučer. taj okus poznatosti u ljetnoj prašini
ulice. digitalni fotoaparat. kad sam zavolio emblematiku, kazao je jedan znanac. može li on nabrojiti tisuće razbacanih imena u telefonskom imeniku, postrojiti glasače po okruzima. plivati prsno, zvoniti zvonom s ulaznih vrata da riječi izriču nabrajanje, da kažu kamo bi sa sobom, prazan je svaki satni mehanizam, i voće odiše prazninom, i zdjele. pazi, kažeš sama sebi, da u tom stilu nastaviš. izbjeljivanje prašine, veliko cvijeće, i sve te betonske posude. preko trči dijete, dim, olovo, platno rolete, sunce kako oblikuje odbljeske