Naizgled | Irena Matijašević

KSANTIPA

 

„ušuti, pobogu, sve se više ukopavaš. sa svakom izgovorenom riječi sve mi se manje sviđaš!“ kazao mi je.
„ali, ne mogu prestati, riskiram nesviđanje, nelijepost.“
„OK, dok je poetički opravdano bit ćeš iluzija koju sam gradio i srušio, svojom voljom. previše si pričala, i to je to.“
nema veze, ja sam pronašla sebe, a za tebe mi se fućka. narušila sam neki zakon, to osjećam, da ga upravo sada rušim, da, to je oslobađajuće, iako opasno. izgubila sam zbog svojeg jezika tvoju ljubav. ali ti si izgubio više, ti i ta tvoja umjerenost, i vaša samodostatnost koju će pametni ljudi stotine godina nakon nas prezreti. i više će cijeniti mene, alapaču, nego tebe. da znaš, da samo znaš. osim toga, nisi me cijenio pa sam svaki dan sve više pričala, da ti pokažem što mislim o tome: sve najgore. ti si pametan ali dosadan, i ne znaš ljepotu afektivnog govora. ne znaš kako je vrištati, kljucati, gristi, bosti, i kakvo je olakšanje reći kretenu da je kreten, u lice. pa što ako sam groteskna, ako sam potrošena od vlastitog temperamenta. što onda. danas to radi svaki reper. svatko psuje, svatko se može smatrati bijesnim: na poredak, jutro, buđenje, bivšu ljubav. vidiš, a ti si passé, prošlost, ti si stari moj previše smiren.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.