Naizgled | Irena Matijašević

DAJ, RECI KAKO SI DANAS

daj reci, kako si danas
koja te bijeda zaobišla, koja te radost snašla. hoćemo li se
i danas igrati zamišljanja tvoje životne dobi
isprika koje pričaš kad zakasniš, uvreda koje sasipaš pa te sram
pa onda pogleda krišom, u nesigurnosti
i iščekivanju odjeka. pa onda tvoje zlatne kose, u kojoj se skrivaju
mamci za proširene rečenice, za uzdizanje duha. pa zatvorenog oblika
tvojih kostiju, opne oko usana, opne oko pleksus solarisa.
imaš li ideju kako pribaviti granicu u nepresušnom, recept za odvoženje nagomilanog, za čišćenje i kristalizaciju. promatranje, ili više od toga. što nakon superlativa? nikad ti nije dosta, koliko hvale možeš podnijeti, da ti ne bude slabo, da ti se ne vrti, niti izvrće intonacija. a koliko voliš sjediti pred televizorom, i klanjati se svojem izboru: baš to, vikati, baš to volim gledati. slabo učiš, i brzo shvaćaš. da nemam atribute da te opisujem bila bih nemoguća. dajem ti, uvjetno, ničije atribute, onda zaustavljam mozak. priznajem, koliko mogu, znam i bez toga. daj reci,
kako si danas, na tvojem putu ima li kakva slična zaokupljenost, kakav pomoćni reflektor, koji nas obasjava umjesto svjetla.