Naizgled | Irena Matijašević

SLJEMENSKA GOSTIONA

ona je dugo godina tu, konobari
i kuha, i izvodi psa do Grafičara kad nikoga nema
i priča s nama stalnim gostima.
već smo tako prisne da nas nekad pita
kako imate tako bijele zube.
nekad kad je gazda ne odvede doma
ostaje spavati u sobi iznad gostione.
ne boji se mraka, vukova, svih onih zalutalih koji
dolaze u šumu iz kojekakvih razloga. ima puno ljubavi prema nećacima
i brojnoj braći i sestrama. jednom bratu je poklonila auto
pa sad ovisi o gazdi hoće li je voziti doma.
ima jednog progonitelja. stari gospodin, uglednog zvanja. žena mu je kaže
prešla četrdeset a to znači da više nije dobra. stalno dolazi
i prijeti joj da će je odvesti gore u sobu. ona to priča uzrujana.
jesi li mu nešto dužna – pitamo je. ne, ništa. a stalno je tu
jučer me spasio Krešo. a ovaj je vikao jebem ti, uvijek me netko zajebe
a taman je bilo idealno, nigdje nikoga. po zimi kad nikoga nema popuši pet šest cigareta uz kavu, izvede Zokija u šetnju, upali obiteljski radio. danas mi kaže da je možda neće biti ovaj tjedan, zbog staroga. iznemogla sam fizički i psihički, kaže i kucne se rukom po čelu, kraj sljepoočice.