Naizgled | Irena Matijašević

DEBLO

 

gledam u deblo. nije ono što se od njega očekuje
pa Krležino, pa Marinkovićevo, pa slobodno
po izboru deblo, svakidašnje. ne igra se s drugim
deblima, samo je, i stoji tako. ne pišem iz situacije
gledanja, ni u ludilu
ne tražim sebe u deblu. pokušavam
napraviti dotrajale stihove, koje kao da ste već vidjeli
jer su tako društveni,
kako kaže Camus onda, jeste li dotakli kakvo umjetničko djelo
danas, okusili čežnju, nadahnuće i predrasude. jeste li se prepali
komentara, izbora u Makedoniji, sabrali zvončiće. jesu li vas nominirali
prodali vam čaj za čišćenje.
a što kad ne spominju ništa, nego samo rade: lašte brave, popravljaju rolete, buše rupe
u zidovima, peru ustajale krpe, voze vas kao taksi, predujmove vam daju i daju vam
još osobe, mjesta, prostore, središta grada i periferije. tko su da im tako zublje svijetle
dok predlažu ženama da zauzmu položaje u društvu, muškarcima da također uzmu položaje u društvu.
jeste li dotakli kakvo umjetničko djelo danas. zašto bismo uzimali početak i kraj, hajdemo bez crta, bez slova. bog zna koliko dugo mi već ne znamo što radimo. kao neki farmeri, ili partneri, kao nova dekoracija.
puštaš da ti biće u zagradi daje šlagvort, čudiš se, pomalo, što ti je. uzimaš godišnji. osjećaš se ružno, ali ma nemoj, zar je to razlog? zamaglio se i pustio korijen, i bit će deblo, ako poraste i očvrsne, kao svi dobri razlozi koji pupaju, množe se, imaju djecu i unuke. imam li vremena? zar reći više?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.