Naizgled | Irena Matijašević

ALICA

popila sam za doručak sojino mlijeko (od njega raste
razina ženskih hormona), pa da, ako niste znali
ja želim ubrzati pubertet, ne želim više biti djevojčica
meta pedofila. ne. želim pravi odnos, s onim kojega odaberem, a ne tamo neku traumu koje ću se rješavati ostatak života. od svih svojih poteza najbolje pamtim ništa. recimo, danas mislim da je Harms
da je i Ionesco bolji od Carrolla. nekad nisam tako mislila, pa bila sam mlađa, osim toga bila sam glavni lik djela. pa to je dječja literatura, i eventualno, za studente koji mogu pisati ovakve seminare: o realizaciji figurativnog značenja u „Alici u zemlji čudesa“. u stilu, da je moje kretanje skokovito kao u partiji šaha. pa i jest: rekla sam vam, želim skočiti u pubertet, naglo, odjednom, preko noći, hoću da to bude sutra. da se probudim s mjesečnicom i ulošcima. onda, jesam li vas iznenadila? a kako bi bilo da sam vam pričala o šašavom zecu i satu, o gospođi stonogi, rekli biste da sam retardirana. Alica je, društvo moje, nešto više od toga. nisam retard, razvijam se u skladu s vremenom, i prilikama, fenotip, genotip, ta spika.