Naizgled | Irena Matijašević

UZBIBANOST TOČKE

dolaziti kući nakon razgovora. ne otvarati prozore
ne dizati rolete. ostaviti sve da tinja
da se stvori ono što će biti glavno, zadnje, riječ
ili zvučna površina. da te obuzme
iz tinjanja proizašlo, strujno ili bešumno
od ovog sata odvojeno, sanjanje o prolazećem i o onome što
ne bismo nikada: da padne tlak, da budemo neizravni
i sve neizravniji, da neugodan
govornik ne kaže dobar dan, i njegova sugovornica
da ni ona ne kaže ništa. kad će ti trajno
nedostajati trenutci, obasipanje vedro ili tamno
živopisno, ako ne sada? nekad i samo
vijuga među ravnim crtama, treperavo
pulsirajuće namršteno razotkriveno, kolebljivo, skraćeno, zgusnuto. imena i prezimena, prikladna za igru, i obilježje i je li sve tijesno pripremljeno i nastupaju li zamjenice. idemo ravno. isprepipane aluzije, završni neupravni govor, suho i neprikladno kamenje. da li me razumiješ, pitam se, postaje mi svejedno, a to je dobar znak. svijeća je dogorjela. kao prijatelj koji je bio na dužem putovanju, možda do Australije, vratio se razumni dio cjeline.
i pozdravlja te.