Naizgled | Irena Matijašević

OSAM SATI I TRIDESET MINUTA

 

stigla sam na svoje radno mjesto. rekla je da ide skuhati kavu
prošlo je nekoliko minuta, dovoljno vremena da se skuha, prije negoli sam došla u
njezinu sobu, u kojoj su smješteni fascikli, papiri. šutjele smo. ona je kimala glavom,
kao i obično.
gledam sjenu na licu, popraćenu naglim pokretima očiju od neugode. pitala sam je dolazi li danas na posao njezina kolegica koja ne voli njezino šutljivo ispijanje kave i kimanje glavom. odgovor je bio da. znam da se ne slažu, kad je jedna od njih poduzetna, a druga, ona, ništa nikada ne govori. samo ono tiho jutarnje: kako ste. i kako su djeca.
i muk. pitam je tko živi u stanovima u čije sam se prozore zagledala, od nelagode, nakon što sam je pitala kako je ona. penzići, odgovorila je, i opet zašutjela. nakon malo vremena počela sam problem nalaziti u sebi, koja nemam ništa za ispričati. devedeset posto vlage – kažem joj. rekli su da će se od srijede poljepšati, ali nije – rekla mi je. onda je zazvonio telefon, otišla je u drugu sobu, a ja sam ostala sjediti još malo pa natrag u svoju sobu, u kojoj nije bilo nikoga osim ekrana koji je sijao kao balzamirani mrtvac okupan nečijim suzama, nečijim psovkama, i nečijim tvrdnjama da je Nietzsche bio homoseksualac

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.