Naizgled | Irena Matijašević

GOSPOĐA ŠTEFANEC

živi sama. sijeda, u osamdesetima
njezin prozor gleda na prolaz prema mom
stanu. uvijek kad prođem pogledam unutra
u njezinu kuhinju. nekad je vidim za stolom
jede. nekad prostire kuhinjske krpe na žicu
koja prolazi sredinom kuhinje
gotovo uvijek je potrebno upaliti svjetlo
jer glavni prozor je onaj kroz koji je ja gledam.
kad ste se doselili, kaže, dječje glave dok prolaze
jedva su se vidjele. rijetko joj
tko dođe. poslije ljeta nas pita: jeste se nakupali na moru
od susjeda saznajem da je živjela
dugo s mamom, da nema djece ni muža. da je naučila kuhati
s pedeset sedam godina. našminkana
i uređena izgleda lijepa. ide platiti račune
ili oprati prozore prije kiše.
kaže mi da je prije živjela još bliže Mirogoju, davno prije. da je tamo zimi bio pravi
El Dorado od snijega. nedjeljom misa.
Mariji se potužila što vješam rublje na njezinom štriku u dvorištu.
od tada vješam veš u stanu. u iznimnim prilikama pitam je mogu li na njezinom.
naravno. nasmije se.
prolazeći gledam. ako nije upaljeno svjetlo ne vidim puno, zapravo ništa.