Naizgled | Irena Matijašević

TINTA

on je time opterećen
takav vjerojatno piše, vodi dnevnik
u njega upisuje prvo svoje ime ili dan
zatim sat, otprilike, volio ju je, a onda više ne
bog dao, bog uzeo
kome da se žali, kad je nebo suho
i kad joj je htio naći stan, da je smjesti
negdje, da je se riješi
na fin način, ona ga je molila
da ga i plaća
ništa nije radila, nikada
gdje ju je samo našao, i grizla nokte do korijena
i sve je to pričao uz jutarnju kavu
sjedili smo ja sam pušila
i slušala, uz dva tri gutljaja kave
rekao je da je lijepo gledati ženske nokte
nisam se nasmijala
kao obično, nije bilo primjereno
duhovita primjedba u tužnom filmu, to je gorčina
ali je kava dovoljno slatka, istresla sam u nju
pažljivim kretnjama pola šećerdoze
a najbolja je prva cigareta ujutro
i okus kave i ništa te ne ometa
kao stara Indijanka sam na nekom drugom jeziku
opraštam se od njega, idem stubama, Aleksandrovima
u park gdje je zeleno, i modro
boje se miješaju, i jedan pas zavija.
i ti, i ona. mogla bi biti i tinta, razlivena
u različitim omjerima