Naizgled | Irena Matijašević

NA SVADBI

bolji hotel. skupine svježe oženjenih parova. i stariji.
i većina pleše. neki oklijevaju. moja sugovornica kaže: ovo je jedna od mojih pjesama. dobro je za ovu večer, ili bilo koju, biti, slaviti, biti slobodna. snop mušica se skuplja oko svjetiljke s one strane stakla. uskoro ću se dignuti
i dok možda pada opeka s krova, i brojim mjesta paučine i sitnih mušica i kako pada cvjetni prah, kako se večer rastače u svjetlima, ili umire i zadnja ciklona
iznad Genove, kako se spajaju ljudske oči s usnama, koje bi htjele
nešto reći, ali sve to podmiruje glazba, umjesto svega je ta glazba
i onda mi kažeš, mudro, mudra, da slijedim svoje osjećaje, da izabirem što
mi se sviđa. ili čega. ili, ako neću, mogu misliti na klokotanje
uragana koji će kao Izabela ili Marijana, kao kakva prodorna kiša i čekanje da prođe
pod strehama. mladić je izašao na podij, ozaren pogled, i pokreti tijela, i njegova djevojka, i svi koji su bacili sakoe da bi bili plamen, ili plamičak, i mi koji smo okolo brinuli o prirodnim nepogodama, i oni koji su samo sjedili, da bismo bili uhvaćeni u kruženje zamrznute ribe, koja je bila nedovoljno pečena, kažem to za sebe, možda je to baš ona, pjesma ili slučajnost, pravilo i njegova iznimka, parno i neparno, sažetak i list na vjetru, i kosa koja je nemirna.
bit će još mojih pjesama, kaže ona, i gledam njezino lice i slušam njezinu pjesmu, s nekoliko sumnji upućenih glazbenicima. koja je moja pjesama. i, ako ih ima više jesu li ih donijeli u koferima s glazbalima ili ih znaju svirati i rade to godinama.