Naizgled | Irena Matijašević

UZMI ZRAK

umjesto obraćanja drugom
ili već nekom nepoznatom, dragi „ti“,
jeste li se ošišali. provodite li to, odjeća i obuća
i navike i promašaji, kao i svi, i kad pukne top s Lotršćaka, bi li odgovor
mogao biti „ne“ na lijepo sročeno pitanje: hoćeš li, hoćete li
ali ja ne razumijem, previše brineš, i predobro je
nitko ništa ne razumije, to je negativno ne razumjeti
govor koji će poduže trajati. uzorni i provizorni
oblici, prštavo kamenje, reći ćete ne shvaćamo, ali u mojem koferu
ima solidarnosti, prekaljenosti, ne smijete jedni drugima govoriti
nego piece of cake, sigurnije je. uskoro ćemo prijeći iz terora
u razobličenost, raspremiti patnju, ispraviti osobne stvari, okupiti se
za rođendan, ali donijeli smo odluku, da će se zazibati
je i nije, radi mene, ili radi tebe, što ja znam.
i nije radi nas, nego više zbog sunčanog neba kojem nema lijeka
ni analgin, nema pomoći, ni 92, od baš nekog detaljnog totalno drugog razloga, i večeras ima kraj pameti, zbog toga što će svojim radom doći do svega zaziva normalan život za vježbanje, posebno kad ti se učini da je kraj nečega, a zarez kad ti se učini da ima nešto važno što ne nanosi bol, nego uskličnik onda stavi bolje uskličnik, a dvotočje za uzbuđenost pred nečim i visoku ogradu i jednu sjenicu u kojoj ćemo provesti popodne, okruglo i htjet ćemo u toj sjenici biti promišljeni, i precizni ne ovako prljavo, nikad više ovako zamućeno nego it is in your head reći uzajamno, i onda će doći pod naše ruke maleno cvijeće, još maleni ždralovi