Naizgled | Irena Matijašević

JE LI TI DOSTA

je li ti dosta
dušo, prizemi se. polu si luda
izmišljaš, nabrajaš, samonikla si
kad mi kažeš dosta mi je ja ti se ispružim
kao tijelo, kao ja, uspostavim se
i sve okolo sredim, porihtam
da se možeš spustiti, mirno. jesi li dovoljno
letjela, prigorjem i oblacima, i zamišljenim
perivojima, diljem nečega, poprijeko i unatrag
jesi li ušla u Austrian Airlines ili si neograničeno
surfala, s kojim modemom, koje si boje, metalik ili
tundra zelena, nalikuješ li ili si lažna dvojnost
i voliš ići u Branimir centar. jesi li probuđena alarmom
kao i ja, ili se budiš okupana suncem, i ne ustaješ kad je kiša
jesi li gledala sinoć Latina, i jesi li išta od toga razumjela
ili te se ne tiče, ne posustaješ li, ili ne daješ nikakvog znaka
kad bi mi mogla dati
zajutrak, i reći da postoji soundtrack za sve to

kad bi ukinule podjelu, dosadilo nam bi, prenemagale bi se
krile se po zakutcima, plesale na rubovima, htonske religije i običaji vatre, i izrast kose, samo danas, dvd, uhvatile se u kružnice
pa onda bi sjedile, nas dvije, u Pakistanu, ili u Senegalu
kad mi kažeš dosta, ja završim, lakše je tako poslovati. automobil Peugot, ili poslovni svijet, petnaest, što hoćeš od svega toga, pribavit ću ti, i gledat kako mi se spuštaš ali brzo ćeš biti nezadovoljna, otresita i ostaviti me. poslušaj malo vijesti dana, što je s prihodom, što s Gazimestanom, napiši blog, sudjeluj u ustrojstvu, poretku, a u konačnici, svladaj se. moram biti stroga prema tebi jer si kao dijete, komentar na kraju stranice, povjerenik za zdravstvo, telefonski razgovor, okretaji mašine za rublje, moram stalno nadzirati i davati ti za pravo, pjevati, ako treba, da, i reći freedom, i never more, i flamingo, ptica, i četiri godine, i pet godina, i znam, znam, lijepo, lijepo