Naizgled | Irena Matijašević

KAŽEŠ MI

kažeš mi, otac mi je borac
a mama, mama. ona je iz umjetničke obitelji
nesnalažljiva za život. gleda me zajapureni konobar
koji je navio glazbu do daske
da vidi da li se bunim. nema veze čujem te.
kažeš ići ćeš kod vidovite osobe
u vezi tvojih emocionalnih problema.
neka Hercegovka. i da, kako je biti borac, kao tvoj otac
i kako ne podnosiš bespomoćne žene.
kupljena mala knjiga, na stolu stoji, preda mnom
na njoj piše „Dar sreće“, napisala Helen Exley.
fotografija cvijeća na livadi, i piše veble commerce.
slušaj, kažem, tu piše: radosno je srce neizbježan plod srca koje
gori od ljubavi. majka Tereza.
sad je vrijeme darivanja, kažeš, a znam da ti voliš čitati
jednoj prijateljici sam kupila: budi što jesi.
ja ne znam, da budem ono što jesam, trebala bih prestati lagati
prestati govoriti poluistine, na poslu, s ljudima.
glasno razmišljaš.
ali nekako danas najviše volim slušati o tvojem ocu
kako je borac. putuje avionom, ima osamdeset
godina i svaki dan ide raditi. vratit ću se taoističkoj pjesmi, Pam Brown i Ralphu Waldou Emersonu, nekog drugog dana. ne danas, ne danas. hvala ti na poklonu. vidimo se. bok
i ne, ne želim biti kao tvoja majka, nego kao tvoj otac
htjela sam viknuti. ali već si skupila stvari u torbicu, uzela jaknu i nasmiješila se.