Naizgled | Irena Matijašević

U DANIMA KAD MI TREBA OBIČNO MALO POVLAĐIVANJE

kako si, pitam, i shvaćam da to nije ni približno dobro
ni približno loše. san koji se hitno približava, vlas kose koja
određuje krajnji dojam, koja pada u određenost frizure.
tako i o najmanjim stvarima, gotovo nevidljivim, ovisi
hoću li, hoćeš li reći: ja te čekam vani. kihnuti. biti solidarna
vjerovati u politiku svijeta u krizi. ponekad o naklonosti
jedne muhe, istisnutog osmijeha, razumiješ, ponekad o poravnanim
računima ovisi imamo li jako dobre replike, ponekad o
smušenosti i borbi nesvjesnih sila, kazne i okolnih gradova.
priče o tome već su zastarjele.
pišeš mi nadrealne groteske u danima kad mi treba obično malo povlađivanje, kimanje glavom ili osmijeh. nalažeš mi, preko mene, da pričam i nižem, i da
nema glavu ni rep, da prekoračim interpunkcije, pozabavim se takozvanim
bolesnim rečenicama, onima koje trpe, koje su krnje, zabačene, kojima treba
ispumpati želudac, onima koje nisu dospjele biti zaštićene
i zasnovane. čak i slikaš njima, sponzor si
dobrotvornih akcija: spasite krhku misao. sačuvajte značenje. istisnite iz nemoguće vatre i plama, iz pjesme, prokleti zamašnjak. nakon svega, ne osjećam ni umor ni olakšanje. gledala sam šator, i mislila na tebe. gledala sam šalicu kave, i mislila na tebe. govorili su pola godine zatvora, i splitski stan, i pit bull, a nisu spominjali tebe. gdje si bio. moram nadoknaditi, liječiti iscjeljivati, moram se pozabaviti time. prilagoditi nagradno putovanje tvojem nedolasku, podsjetiti se na osnove ponašanja, poslušati vijesti. baš me zanima hoće li doći pizza. hoće li inspektor pronaći zločince.