Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

APORIJA. Svekoliko se naše pouzdano znanje svodi na ustvrđivanje autoidentiteta. Mi proglašavamo: ova stvar ovdje jest upravo ova stvar ovdje, ona je pak stvar upravo ona stvar. A = A. Tu se istinu može osporavati s dva stanovišta. S prvoga, humanističkog, da je naše znanje ipak bitno bogatije od te tautologije. S drugog, nihilističkog, da čak ni tautologije nisu posve pouzdana znanja: da su sva znanja nepouzdana. Argumenti tog potonjeg osporavanja, to su aporije. Najpoznatija aporija je ona o Krećaninu: “Jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu.”

Nju se dade sažeti u posve jednostavnu formu koju možemo nazvati “Samoporicatelj”:

“Ja lažem.”

Eto, dakle, pred nama tog malog čudovišta. Analiza se zapravo ne da niti započeti. Ne možemo pročitati tu izjavu onako kako to ona traži (kao lažnu), prije nego što čujemo što traži. Prije nego je pročitamo kao lažnu, moramo joj povjerovati da je lažna, tj. pročitati je kao istinitu. Ali isto tako, počnemo li imajući u vidu da mu, lažnom, ne možemo vjerovati, mi smo mu već prethodno morali povjerovati da laže.

Strašan metež otkrivamo ispod tog malog retka. Isuviše je toga zgusnuto u te dvije riječi. Moramo ih preoblikovati u nešto pregledniji izraz.

(sud) A = (sud) A je lažan

I eto gdje odmah izlazi na vidjelo protuzakonitost aporije! Ona krijumčari bezumlje kakvo bi, primjerice bilo ovo:

x = x + 1.

Autologija: govor o sebi samom (tj. govor govora o sebi samom). Pojavu aporija moglo bi se tumačiti kao gubitak prozirnosti jezika: jezik stječe samosvijest, iskaz zna da postoji kao kakav predmet. Iskaz sa svojim JA: nije li besmisleno uzeti da neko ljudsko JA kaže: “Ja lažem.”? Jezik kaže, naprimjer: “Ja sam lijepa rečenica, zar ne?” (Priznajem. Ta je rečenica prava osoba, ima čak i ime: Filautija.) Naš iskaz zna da će postojati kada ga se izrekne, kad on sebe izrekne, kad izrekne (bilo što); on, dakle, može govoriti o sebi. “Krećanin” je samo poseban slučaj te autologije, otežan s kombinacijom s niječnim nizom ((-1) x (-1) x (-1) x…).

U ljudskom jeziku nema nikakve veze između sadržaja iskaza i njegova opstanka. Zamišljam jezik u kojemu bi narav sadržaja nekako unaprijed kvalificirala ili diskvalificirala opstanak iskaza.

Pogledajmo sada:

stanko andrić___enciklopedija ništavila___aporija

Eto čitave dvoumice. Nesukladnost je očevidna, a sukladnost je ono što jezik tvrdi. Ali se sada razrješuje kako se to jezični iskazi mogu opirati zakonu autoidentiteta. Svaka je stvar samoj sebi identična; to ima vrijediti i za jezični znak, ukoliko ga se može uzeti kao stvar, kao jednu stvar. Međutim, znak nije jedna stvar: on je dvije stvari: označitelj i označeno. Očevidna je nesukladnost označitelja X i označitelja Y. Ali ako poslušamo što nam ti označitelji kazuju, uspostavit će se jedna sukladnost: ona označenog X-a i označitelja Y-a. Označitelj Y upravo je označeno X. Tako naprimjer: Ova je rečenica prosto proširena. Ova je rečenica neobično uzbudljiva. Ova je rečenica istinita. Ova je rečenica lažna. Ovo što kažem je laž. Ja lažem. Govoreći o svojoj stockholmskoj besjedi o književnostima narodnih demokracija, Czeslav Milosz je sročio fenomenološku definiciju tautologije:

“Jer u sjećanju je naša moć; ono nas zaštićuje od govora što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid.”

Gle, ničega nema; jedna usta začnu opisivati nešto što vide u tome ništa; kada zamuknu, svi vide sliku i odobravaju opis. Tako tautologija napreduje kroz prazninu, istom si kretnjom polažući most i prelazeći ga; znamo za Escherove pokušaje da je portretira ili ilustrira, ali nema točnijeg i sažetijeg portreta autologije od prizora baruna Münchausena koji se vlastoručno, pograbiv se za pletenice, izvlači iz gliba.

Svekolika se autologia može podijeliti na dvije skupine, kryptologia i pseudologia. Pseudologia obmanjuju govoreći o nepostojećemu: tekst koji atribuira sebe, tj. prostor što ga zauzimlje upravo ta atribucija, tj. prazan prostor. Pseudologia afirmiraju ono što se upravo tom afirmacijom istiskuje iz opstanka. “Krećanin” pripada toj skupni, kao i primjerice ona reklama “Poleta” koja glasi “ovo je reklama za Polet” i u kojoj od prisutnosti predmeta imamo samo konstataciju te prisutnosti.

U kryptologia vrstamo iskaze koji poriču ono što se upravo tim poricanjem uvodi u opstanak. Takav je primjerice naslov filma “Za sada bez dobrog naslova”, u kojemu se konstatacija odsutnosti (v.) uzimlje kao neka nova prisutnost.

Jednom sam u nekom razgovoru izjavio da sam upravo došao do formule umjetnosti, i da bi prema toj formuli anegdota o Krećaninu morala sadržavati vrlo visoku koncentraciju umjetnosti. Upitao sam prijatelja pjesnika ne drži li da je izjavak “Ja lažem” vrlo dobra poezija; odvratio je, pomalo indignirano, da za poeziju ne treba ni toliko, da je dovoljno reći: “Ja”.