Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić
HEGEL. Njemački filozof za kojega neki misle da je vrlo težak, a neki, poput S. Žižeka, da je krajnje jednostavan, toliko jednostavan da u to treba tumačenjem uvjeravati ljude. Ovi potonji dodaju da je osobito prikladan za interpretaciju pomoću parabola, pa se tu na trenutak gubi ionako zanemariva razlika između Nijemca i Židova. S tim se slažem, i kad god se ukaže potreba da pozovem u pomoć moćne Hegelove zamisli, činim to najradije služeči se posredništvom B. Russella. Taj je Englez u svom djelu “Problemi filozofije” ponudio kratki tečaj Hegelove filozofije: “Hegelova je glavna teza”, veli Russell, “da je sve što je manje od cjeline očito fragmentarno i očito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao što komparatist-anatom po jednoj jedinoj kosti može vidjeti kojoj vrsti pripada životinja kao cjelina, tako i metafizičar, prema Hegelu, razmotrivši bilo koju čest zbilje, ima kao neku kuku koja je pričvršćuje za sljedeću čest; sljedeća čest ima opet svoje kuke, što se opetuje sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum.” Divno! “Dok se ne uspostavi cijeli univerzum.” Upravo tako. U Hegelovu, dakle, univerzumu – zašto se uvijek osjećamo pomalo grješno dok tu riječ podvrgavamo deklinaciji? U Hegelovu, dakle, univerzumu svaki fragment (v.) utječući sâm na sve ostale fragmente, ovisi o svima ostalima te i nije drugo do zbroj njihovih utjecaja; stoga on sadrži univerzum, i dostaje da ga se rekonstruira.
J. Užarević upozorio je na mogućnosti hegelijanske korekcije jedne Ezopove basne. To je ona basna o učenu zvjezdoznancu koji za vedre noći šeta pogleda uprta u zvjezdano nebo nad nama i pritom padne u bunar ili jamu, a ne u moralni zakon u nama, ta kako postaje predmetom rugla za neuku služavku, koja se nalazila u blizini u ulozi promatrača.
Užarević tumači da je zvjezdoznanac doživio da bude ismijan jer je njegovo znanje površno, parcijalno i lažno; u svojoj nadahnutoj verziji te basne, on mu dodjeljuje istinsko znanje, koje je nužno univerzalno. Budući posjednikom takva znanja, Užarevićev se zvjezdoznanac ponaša na sljedeći način: glave gotovo groteskno zabačene, dolazi do jame i trenutak prije no što će zakoraknuti u nju skreće u stranu i polukružno je obilazi, ne skidajući pritom pogleda sa zvijezda. Zlurada služavka pred tim prizorom ostaje la bouche bée; njene sposobnosti poimanja potpuno nadilazi ta hegelijanska činjenica da istinsko znanje o nebesima mora na neki način podrazumijevati i jedno ništa manje potpuno znanje o Zemlji, o koju se promatrač zvijezda upire a ovo opet uključuje nepogrešivo predviđanje nailaska na jamu.
U produbljenoj analizi može se postaviti pitanje na koji to način nebo uopće može najaviti jamu. To je zapravo pitanje kako pomiriti hegelijanski Um, koji zna da istinski znati jednu stvar znači znati sve stvari, i Zdravi Razum, koji naprosto ne vidi mogućnost da se nebesa i zvijezde povežu s jednom jamom na putu. Zdrav Razum smatra da, i ne upuštajući se u operacije koje bi mogao izvesti hegelijanski Um, može na taj način posve negativno ograničiti prostor što ga ovaj ima na raspolaganju, i predvidjeti njegov nužan neuspjeh. Ono što će, međutim, i Zdrav Razum dopustiti jest, recimo, pretpostavka da je jama na putu posljedica pada nekog meteorita. Zvjezdoznanac, koji napamet znade putanje svekolikih repatica, smjesta opaža da nisu sve na broju i da je jedna morala pasti na Zemlju. On iz stanja na nebu s lakoćom predviđa jamu na svom putu, jer toj rupi u Zemlji korespondira rupa na nebu, nastala ispadanjem jedne njegove krhotine.
Sadržaj
AutobiografijaAporija
Arbitrarnost
Broj
Citat
Čitanje
Demonologija
Dürer
Eshatologija
Filologija
Fragment
Hegel
Istočni grijeh
Labirint
Likantropija
Ludilo
Mandeljštam-Pasternak
Mesija
Most
Ništavilo
Novac
Odsutnost
Oktobarska revolucija
Orbis terrarum
Pilovina
Praznovjerje
Prostor
Red
Rječnik
Seks
Somnologija
Stvarnost
Tacijan
Tanatologija
Teologija
Umjetnost
Utroba
Venecija
Voda
Vrijeme
Impresum