Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

VENECIJA. Najčudesnij grad na svijetu. “Postoji li uopće ta Venecija – to je stara ruska misao”, rekao je jednom Josif Brodski. Ja znam da postoji, jer sam bio ondje. Iako bi zapravo ova misao morala glasiti obrnuto: ni ja nisam baš siguran da postoji, iako sam bi ondje. Tako bi ljepše i kurtoaznije zvučala, a povrh toga bila bi i bliže istini.

Jedan od dojmova koji vam ostavlja Venecija jest dojam šupljikavosti. Taj dojam se počinje stvarati dok gledate onu pucketavo pomnu arhitekturu koja je već uspoređena s kamenim čipkama. Zatim se proširuje dok se vozite kanalima i promatrate kamene zidove tih kuća na obali, kroz koje se voda nesmetano uspinje kako bi dosegla željezne prozorske rešetke na drugom i trećem katu i pretvorila ih u grbave šipke rđe; i u toj se bujnoj rđi dovršava dojam o posvemašnjoj šupljikavosti. Čitava Venecija nije drugo do veliko vitičasto žicano šupljikavo tijelo skoro do vrha potonula u vodu.

Druga metafora za Veneciju jest slika mosta. Venecija je puna mostova, čovjek nikad nije posve siguran je li na kopnu ili na nekom mostu. Malo-pomalo razumijeva da su svi ti mostovi sinegdohe ili pokušaji da se napravi maketa Venecije, te na koncu shvaća da je čitava Venecija jedan most, a što je most, to pogledajte s. v. most.

Postoji još i porculanska Venecija, pa sedefasta Venecija i druge.