Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

MOST. Most je pomalo neodgovorna građevina koja vas na jednom mjestu odvoji od tla i tada postaje nezvjesno kada i gdje će vas na njega vratiti. Pritom most obično prelazi preko neke rijeke ili ceste, ali to nije toliko važno. Jednom sam bio u Ulici Franza Mehringa na Savici, koja je podignuta iznad zemlje i postavljena na nosače; bilo je neobično ugodno šetati se osluškujući muklo odjekivanje platformi ispod kojih je moglo biti Bog zna što i ispod kojih su se mogle događati kakve mu drago strahote, a da nas se pritom nimalo ne tiču. Taj me most pomalo podsjećao na žitni ambar što smo ga imali u Slavoniji, hrastov ambar koji je počivao na velikim kamenovima. I ondje je, začudo, ispod bilo mnogo mačaka i razbijenih boca, baš kao i ovdje.

Sjećam se jedne male fotografije iz spavaće sobe koja je prikazivala mali kameni most i ispod koje je pisalo nešto što nisam mogao razumjeti tada, nego mnogo kasnije, kad sam počeo učiti francuski.

“La vie est un pont: traverse-le, mais n’y fixe pas ta demeure.”

Za prvu ruku ukazao sam povjerenje prijevodu što ga je netko (zacijelo naš župnik Mitar Dragutinac) olovkom ispisao na poleđini i koji ovdje prenosim: “Život je most: prijeđi ga, i ne nastani se na njemu.”

To bih danas rado obrnuo i rekao upravo “fixe y ta demeure”, jer me odavno privlači pomisao da živim na mostu, tj. da se izuzmem iz osude na vječiti dodir s tlom. U to sam ime nekoć gradio male sojenice od dasaka; obično bih se zadovoljavao samo s podom na kojemu bih boravio podignut iznad tla i oslobođen strahovanja od nailaska voda, čiji će potop potvrditi opravdanost, kao i u slučaju Noine korablje, moje naizgled besmislene građevine.