Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

SOMNOLOGIJA. Nakon što ga je obasuo bogohulnim idejama, Napasnik pita svetog Antuna: “Zar ti te misli nisu nikad pale na pamet?” (Tentation) Međutim on ga to pita u snu, to Antun sanja đavla koji ga pita; tako se uspostavlja aporija. Somnologija je znanost koja postavlja pitanje: kad netko sanja, tko sanja? Ali kako bi to pitanje imalo smisla, treba obratiti pažnju na riječ “sanjati”. Treba se ponekad zapitati što znači neka riječ, što ona znači u jeziku, i ne zadovoljiti se drugom približnom ili sličnom riječju, nego u potragu za najtočnijim otići što dalje, daleko izvan početnog videokruga. “Citat nije prijepis”, govorio je prezrivo Mandeljštam, “Citat je cvrčak”.

Što znači sanjati, bježati ili progoniti, sjediti u mraku ili plesati na pozornici? Slušati ili kazivati? Oboje? Kakva je onda to riječ koja istodobno znači bježati i progoniti? Ta sinteza zvuči prilično iracinalno, dok je međutim san posve razumska aktivnost (v. Dürer). Ona ima sva obilježja racionalnosti, npr. linearnu postupnost. Svaka slika u snovima dolazi odazivljući se na naš poziv, mi je pozivamo bilo tako što poželimo da dođe, bilo strahom od njena dolaska. Međutim, kako smo na javi navikli da puke pomisli nisu dovoljne da bi pokrenule stvarne događaje, mi ne razumijemo da smo svojom željom ili svojom bojazni neposredno izazvali ono što im slijedi. U snu, naime, nema druge stvarnosti osim naših pomisli; tako da su ondje naše pomisli ono što su i na javi, tj. naše pomilsi, ali su u nedostatku stvarnih događaja također i stvarni događaji. U snu, dakle, naše svjesne ideje imaju dvostruku prirodu, onu subjektivnu i onu objektivnu, a njene su polovine uvijek poredane tako da sprijeda ide naša pomisao, a za njom dolazi tobože objektivan događaj koji nam se predočuje; ali obje su strane zajedno samo jedna stvar. U Valéryjevu “Dijalogu o stablu”, pastir Titir rasrđuje filozofa Lukrecija tvrdnjom da Bog postoji jer, po Titrovu mišljenju, ništa ne postoji bez uzroka. Filozof Lukrecije napada taj razboriti nazor ovim dugačkim ili afazičnim pitanjem:

“Jesi li potpuno siguran da ništa ne može postojati bez sebe, bez uzroka, bez razloga, bez cilja koji prethodi?”

Pastir Titir nepokolebljivo odgovara:

“Potpuno siguran.”

Tada mu lukavi Lukrecije postavlja ovo tajanstveno potpitanje:

“Sanjaš li ti pokatkad?”

Ukratko, on potom dokazuje da su snovi jedan od slučajeva gdje djelo naočigled izranja bez ikakva tvorca, koji je i inače “suvišna pojedinost”. Da san nije djelo sanjača, po Valéryju je bjelodano već iz toga što ga znade zaskočiti i prestrašiti: za sanjača, san dolazi odnekud izvana, a otkuda i iz čega – to pitanje Valéry ne postavlja jer ga božanski niti ne vidi, a njegove postavljače ismijava. Za one najupornije, moglo bi se reći da san dolazi niotkuda ili iz sama sebe ili takvo što. Po mom sudu, Valéryjeva je teorija izvanredna i besprijekorna. Što se mene tiče, mogli bismo se tu i zaustaviti, ali ono što sam gore započeo obvezuje me i da dovršim, tj. uopće me ne obvezuje nego eto tako. U svakom slučaju, dosljednije je i časnije ne postavljati pitanje nego inzistiratin a njegovu postavljanju a onda davati mutne odgovore, kakav je onaj koji uvodi “nesvjesno” i njemu slični. Kao što se moglo i očekivati, takve maglovite pretpostavke smjesta dovode do vrlo zamršenih prepirki oko “prirode” i “uloge” nesvjesnog, jer kada je nešto toliko nejasno i po definiciji izvan dohvata, onda o tome svatko može tvrditi što hoće. Tako su poslije Freuda, izumitelja nesvjesnog, koji ga je nazivao podsvjesno, došli jungovci koji se zgražaju nad tom hijerarhijom i koji pišu ovakve i slične izjave:

“Freudovo psihološko shvaćanje nesvjesnog, a posebno sna, proizlazi iz precijenjene svijesti. Ono na neshvatljiv način pretpostavlja da nesvjesno uvijek stoji pred pitanjem: Kako da to kažem svome gospodaru?” (Ernst Aeppli). Pod “gospodarom” se, dakako, podrazumijeva takozvano JA, ono napuhano JA što ga je upravo Freud, uvoditelj strašne subverzije podsvjesnoga, detronizirao, pa tako ispada da je, sve u svemu, JA tiranizirani tiranin, a ta mi se ideja neobično dopada, jer je vrlo estetična i asocira vrlo šarene, kaotične, okrutne, zabavne i barbarske predodžbe. Da zaključimo, ideja o dvostrukosti sanjačeve prirode ujedno je ta koja se nameće istraživačima snova, izuzevši Valéryja, i ta koja im se čini kontradiktornom. To je konstatirao i Roger Caillois u svojoj knjizi “Moć sna”:

“Tajna sna izrasta iz činjenice da je ta opsjena, protiv koje snivač ne može ništa, ipak u cjelini plod njegove mašte. Kako je ona na djelu bez njegove volje, teško mu je povjerovati da je sâm za nju odgovoran.”

Doista, “teško mu je povjerovati” da je ponor u koji za šetnje s užasom propadne iznenađenje što si ga je sam priredio, tj. da je taj ponor direktna posljedica – ili, točnije, naprosto naličje – one plašljive pomisli na ponor što mu je trenutak prije toga proletjela kroz glavu. U tome nema nikakva proturječja. Osim što su razumske operacije, snovi su također i vrlo ekonomični, jer – da tako kažem – čovjek sanja u hodu (ako i nije mjesečar), tj. on progoni u bijegu, pjeva slušajući, pleše gledajući itd.

Za snove bi sigurno bilo lakše da su “svijet kao volja i predodžba” nego za javu, jer u snovima doista nešto prvo hoćete (ili nećete) a potom i vidite; u svakom slučaju, ne bi se zbog toga moralo pisati onako debele knjige.