Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

MESIJA. Onaj koji će doći da spasi svijet. Svijet ga iščekuje, i to je pouzdan dokaz da će on zaista doći. Samo se po sebi razumije da, ako svijet jednom prestane iščekivati Mesiju, on doista neće doći, jer se na neki način, svijetu ne može dogoditi ništa osim njega samog. Jedna izvedenica mesijanizma jest milenarizam. Milenarizam se može definirati kao grozničava aktualizacija mesijanizma vezana uz približavanje nekog obilježenog datuma. Jedan je takav datum bila tisućita godina poslije Krista, koju su ondašnji ljudi zamišljali kao svršetak Povijesti. Međutim, Mesija taj put nije došao. Uskoro će biti dovršen i slijedeći takav eon povijesti svijeta. Do njegovog svršetka preostalo je manje od deset godina. Većina suvremenika doživjet će taj trenutak. Pripadamo onoj manjini svekolikog čovječanstva koja ima sreću da se zatekne na svijetu u vrijeme kad on ulazi u novo tisućljeće. Nisam od onih cinika koje će ta činjenica ostaviti ravnodušnim. Zapravo, kad razmišljam o sebi, zaključak do kojeg dolazim može se sročiti upravo ovako: ja sam rođeni milanerist. Kao prvo, rođen sam 27. siječnja 1967. Treće tisućljeće dočekat ću s trideset i tri godine. Duboka važnost tog broja za moje postojanje na svijetu ima dodatnu snažnu potkrepu. To je zbroj znamenaka datuma moga rođenja. 2+7+1+1+9+3+7=33. Možda sumnjate da je datum namješten? U tom slučaju, slobodno izvolite provjeriti. Uostalom, zašto bi ga krivotvorio? Nikakva književnost ne zavređuje toliku žrtvu, žrtvovanje dokumenta, žrtvovanje istine. Što je lakše nego spariti nekoliko brojeva koji daju neki zadani broj? I kakvog bi smisla imalo upuštati se u tako infantilnu igru? Zaista žalosno, zaista žalosno, ako ste doista pomislili da sam spao na to da namještam neke brojke, da pišem nekakvu književnost. Jedna jedina stvar u čitavoj toj priči ima neku vrijednost: to je njena istinitost; nadam se da sam vas sada uvjerio.

Što se svodi na isto. Svi koji čekaju Mesiju također su Mesije. Uostalom, zar oni koje je pohodio Mesija Isus nisu bili poslani da idu i budu Mesije drugim ljudima? Uostalom, zar nije sam Mesija također poslan da nas pohodi? To je duboki identitet onoga koji čeka i onoga koji je čekan. Mesija dolazi samo zato da bi one koji ga čekaju posalo i da sami budu Mesije, a i on je samo jedan takav poslani Mesija.

Tragove svoga mesijanizma nalazim posvuda, dužinom čitavog ovog sjećanja. U “vojničkom dnevniku”, pod nadnevkom 15. 3. 1987., zapisao sam:

“Tog dana otkri mi se poslanje.”

Ne sjećam se više na što sam tada mislio, možda nešto u vezi sa studijem klasične filologije. Nebitno je otpalo, preostalo je bitno svjedočanstvo.

Ili pak oni osjećaji koji bi me obuzimali u crkvi na zvuke veličanstvene pjesme “Tebe Boga hvalimo…” Stojeći u kakvu kutu, zamišljao sam visoko prijestolje, zborovalište naroda svijeta, njihovu golemu pjesmu koja se podiže s lica zemlje. I u tome sam prijestolju ja sjedio. Bijah moćan, bijah mračan, bijah Bog. Tome se zanosu ne može odoljeti ukoliko se u svojoj duši potpuno prepustimo bogohulnoj misli. Nitko u raspjevanoj crkvi ne zna za moj tajni trijumf, nitko ne zna da pjesma “Tebe Boga hvalimo” pjeva, zapravo, meni.

U jednom zapisu bez nadnevka nedavno sam pročitao: “Odgojen strogo, vrlo talentiran, kvari se; psuje; kadšto mu se događaju tajanstva; malo pomalo shvati da je Bog.”