Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

TEOLOGIJA. Dostojevski je jednom izjavio: “Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno.” A kao što znamo, ako je sve dopušteno, onda je to jako loše. Stoga, kako ne bi bilo sve dopušteno, Bog se potrudio da postoji. Međutim, mogao si je prištedjeti tu gnjavažu, jer su se u međuvremenu neke očevidnosti jako iskomplicirale. Naime, ako je doista SVE dopušteno, onda ništa nije DOPUŠTENO, a u toj stvari imamo i suglasnost Rolanda Barthesa, koji je u knjižici zamršenijoj od svemira, pod naslovom “Le plaisir du texte”, dospio pripovijedati i o “maloj djeci kojoj nikada ništa nije bilo uskraćeno, prigovoreno, ili još gore: dopušteno.”

Neprestano, iz molbe u molbu, dopuštajući i odobravajući, postupno gubite autoritet, koji na kraju, kad odobrite posljednji predočeni prohtjev, potpuno iskopni. U to trenutku, više uopće nemate autoriteta, budući da se pokazalo da je on potpuno zanemariv, i tada vam u najboljem slučaju može preostati počasni autoritet, ukoliko vam ga netko htjedne priznati, a njegovo je obilježje puka nominalnost koju ne možete praktično iskoristiti. Dapače, u vašem je interesu da svoj autoritet držite podalje od prakse, ukoliko se želite i dalje uspješno zavaravati kako je stvaran i opipljiv, jer – kao što reče Corto Maltese – “autoritet imaš sve dok ne dođeš u situaciju da ga upotrijebiš”. Što se tiče Božjeg autoriteta, poznato je da od svetog Augustina naovamo u političkoj viziji krščanina on zauzima apsolutni vrh hijerarhije, te po potrebi može diskvalificirati bilo koji drugi autoritet. Ono o čemu Dostojevski može povesti računa jest da, kad se slijedeći puta (govorim sub specie aeternitatis) bude igrao svjetonazora i kad na trenutak pokrije dlanom Vrhovni Autoritet, ne zaboravi automatski isključiti i diskvalifikaciju nižih autoriteta. Ako Prijestolje baca tamnu sjenku u kojoj se ne vide njegovi paževi, njegovim rasplinućem nestaje i te sjenke.