Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

VODA. Latinski aqua, što se etimološki tumači kao a qua invamur “kojom se ispomažemo, koja nam koristi”.

Koristi od vode su doista mnogobrojne, a zacijelo ih se najpomnjivije proučavalo u srednjovjekovnim samostanima, kad su je u Italiji nazivali umile, “ponizna, krotka”.

Međutim to umile je samo jedna strana stvari. Voda je tipično biće koje je bezazleno i umiljato dok je maleno, a koje postaje strašno kad zauzme mnogo prostora. Što je dobroćudnije od vode u staroj posudi na zdencu, vodom kojom se zalijevaju muškatle u starim loncima, vode koja otječe žljebovima, cijevima, vodovodima, tim neiscrpivo duhovitim napravama vodene ekonomije? Sjećam se plahovite vode koja bi nam poslije proljetnih kiša dolazile kroz male jarke u vrtu, kroz zagasitozelenu travu, koja bi u tim malim vodenim rukavcima brzo požutjela; ali i ta je voda, koja je, čini se, jedina mogla svojom neprispodobivom pitkošću ugasiti našu najdublju i najizbirljiviju žeđ, žeđ za vodom, žeđ za pravom vodom, i koju su nam branili piti prijeteći nam da ćemo oboljeti od žutice i još nečega, već je ta vrtna voda upućivala na neke diluvijalne vode Kataklizme; ta bila je tek zaostali ogranak redovitih proljetnih poplava. Vrt se otvarao na jug, i cijela je južna strana bila zapravo neka Hidrosfera, u koju čovjek kadšto zaluta i susreće velika jaružala kako kupaju kanale. Osim toga, na toj strani ležala državna poljoprivredna dobra, koja u proljeće nadlijeću avioni dvokrilci čije otegnuto brujanje vjetar na mahove donosi do prozora s kojega možete brati prve jorgovane.

Dürera (v.) su jednom uplašile kišne kapi koje su spale na neku sliku: bila je to slika nekog krajolika, tj. svijeta. Ja sam sanjao nepregledno more kojega se nisam više bojao i iz kojega me k obalama gotovo posve zaboravljene prošlosti dozivalo daleko brujanje aviona. Život pored mora zamišljam kao život u sjenci mora; blizina nas velike vode drži u tjeskobi sve dok joj se u svome srcu ne predamo, dok ne prepustimo sebe njenoj milosti. Tada uviđamo da nam ona ne želi i ne može nauditi. Zaista, što je strašno u tom beskraju vode? Da ga se ponovo učini prijateljskim, dovoljno je biti riba. Nije li to divno? Jer kakva je to strahota za koju, da je poništiš, dostaje ti biti ribom?