Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

LIKANTROPIJA. Pojava da je jedna osoba naizmjence, u pravilnim razmacima, čovjek i vuk. Pascal je govorio da se “uopće ne divi savršenosti jedne vrline, primjerice hrabrosti, ako uz nju ne vidi i savršenost oprečne vrline”. Dalje je Pascal još govorio: “Ne pokazuje se veličina time što se ide u jednu krajnost, nego kad se u isti mah obje krajnosti dosežu, ispunjajući pritom i čitav međuprostor”. To se može razumjeti kao priznanje veličine shizofrenika. Izmučen prekomjernom ulogom bića duha, shizofrenik ima opsesivnu potrebu da se, barem nakratko, u nekim noćnim satima, prometne u biće instinkta.

U sjevernjačkoj “Heimskringli”, u šestom odsjeku “Ynglingasage”, piše da su se nekoć Ođinnovi ratnici bacali u boj bez oklopnih košulja; bili su razjareni kao bijesni psi, grizli su i ujedali i bili snažni kao medvjedi; ubijali su ljude, a oganja i mač nisu im mogli nauditi; takve se borbe nazivaju “berserke”. (Slično je i nepoznati Byzantinac označavan kao Pseudo Cezarije, u svojim “Dijalozima”, zapisao o starim Slavenima: “Sklavini rado žderu ženske dojke, jer su pune mlijeka, a povrh toga razbijaju dojenčad o stijenje kao štakore. Divlji su, slobodni, bez ikakva poglavara, budući svoje vođe stalno ubijaju, bilo na gozbi, bilo na putu; hrane se lisicama i divljim mačkama i veprovima, a međusobno se dozivlju kao vukovi kad zavijaju.”)

Ti su me uznemirujući reci u prvi mah podsjetili na nešto neodređeno i, činilo se, neobično davno; malo-pomalo, dokučio sam da su posrijedi oni petparački svesci stripova što sam ih hrpimice gutao i s krajnjim uzbuđenjem čitao u danima svoga pustolovnog djetinjstva. U jednome od tih svezaka pročitao sam zastrašujuću i mračnu priču o zabačenom šumskom naselju jednog plemena Vikinga, koje se odijelilo od svijeta; lišeno svake veze s okolnim Čovječanstvom, zatvoreno u sebe sama, u svoju kobnu endogamiju, ono postupno postaje predmetom nepredvidive devijacije, strašne psihofizičke metamorfoze: poprimajući sve izrazitija anatomska i duševna obilježja vukova, ono se zapravo pretvara u sablasno pleme uspravnih zvijeri, pleme vukodlaka u rogatim vikinškim kacigama.

Nije teško zamisliti s kolikom sam čitalačkom radošću danas, pred raskriljenom knjigom “Sage o Ynglinzima”, našao da je ta davna priča, utjelovljena u naprasnim crtežima tjednih strip-izdanja, zapravo skrivala nepobitne i čvrste povijesne istine, drevne istine Svijeta.

Otkad znam, vukovi su me trajno zaokupljali na osobit način. To su vrlo dostojanstvene životinje. Nije isključeno da su sve moje današnje simpatije, pomiješane s neodređenom ali snažnom nostalgijom, zapravo proizašle iz strahova koji su me svojedobno progonili; jer, kako je poznato, Europljani svoju djecu neobično rado plaše vukovima. Možda se upravo iz najelektričnijih trenutaka strave porodilo to instinktivno lukavstvo da postoji jedan jedini put prema spasenju: da im se pridružim. Pridružiti se bićima Noći, pridružiti se strašnim bićima koja, u krugu usplamtjelih očiju, prijete onoj osobi koja si Ti, postati jedno od njih – u tome je, dakle, bila ta nečuvena ideja. Dakako da su vukovi isuviše nepovjerljivi, isuviše pronicljivi a da bi se smjelo i pomisliti da ih se obmanjuje: pojaviti se ondje s krabuljom, u niskoj nakani da se među njih prokrijumčari jedno biće koje je zapravo još uvijek čovjek – značilo bi bez sumnje biti raskomadan još istog trenutka. Jedini način da se pridobije njihovo povjerenje jest da se bez ikakva ostatka, bez trunke žaljenja, definitivno odbaci to biće koje si bio dosad. Tada ćeš moći spokojno očekivati ishod: ti si zapravo (kao što si jednom napisao) “ona plahovita divljač koju njena bezazlenost ovlašćuje da polaže pravo na dobrohotnost svijeta”. U isto vrijeme, ti si vuk.

Povrh, svega, vukovi utjelovljuju mržnju na svijet, mržnju prognanika, što je nedostojna kušnja koja te uvijek iznova zavodi. Zatim, oni stanuju u šumama; poznaju mjesečinu i snježne poljane. Način su da se približiš i srodiš sa zadahom i truleži koji ih prate, tim atributima smrti, što u svojoj književnosti možeš samo zamišljati.

Međutim, unatoč svemu, likantropija u pravom smislu riječi nikako ti ne polazi za rukom jer se uvijek, u rascijepljenoj glavi, malo pomalo pomalja i onaj treći, kao Duh Sveti između Oca i Sina.