Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

ARBITRARNOST. Kad sam imao četrnaest godina, mnogo sam razmišljao o Bogu. Čitavo slobodno vrijeme posvećio sam razmišljanjima o Bogu. Koliko moraju biti bezumni, umovao sam, svi oni koji ne vjeruju u Boga Stvoritelja Svijeta! Dovoljno je pogledati oko sebe. (Creatura glorificat creatorem, stvorenja pjevaju slavu Gospodnju, itd.) Uzmite bilo koji ulomak svijeta, tog svijeta koji se sastoji od nebrojene množine prizora i lica; recimo, što sve ne sadrži jedan banalan prizor kuhinjskog stola (metalni pribor za jelo, koji uključuje evoluciju manira za stolom kao i tajnovitu povijest metalurgije, papirni ubrusi s iznemoglom jeftinom ornamentikom, koja upućuje na degradaciju simbola od božanstva do kuhinje, porculanske posudice za sol i biber, u kojima još odjekuje daleki šum slanih mora i koje udvostručenim glasom dozivlju Istok, zveckanjem porculana i omamljivim zovom začina, zatim razne boce s natpisima u čijem se obliku čuva duga povijest transformacija, – počevši od pečenih sredozemnih amfora, – tih dragocjenih duguljastih predmeta u kojima se pohranjuje maslinovo i suncokretovo ulje, ocat, sok od rajčice, itd., itd.), ili žuta mrlja na podu koju stvara trak svjetla što kroz spuštene rebrenice prodire u sobu, ili sasušene latice cvijeta ili vlas kose nađena među stranicama knjige, posuđene toga popodneva u biblioteci, ili moj stol s razbacanim igraćim kartama, audio-kasetama, plastičnim čašama, tubama ljepila za papir i krem za lice i onih za ruke… Na neki način, u tim svojim vizualnim meditacijama, ja sam snimao neke imaginarne fotografije nasumce odabranih prizora, isječaka stvarnosti izoliranih i izdvojenih iz te stvarnosti, iz tog svijeta, i tada bi obuhvaćeni predmeti istupili preda me s nekom novom težinom, jedini, jedinstveni, apsolutni, a njihova bi se fotografija pretvarala u neporeciv dokument, dokument Božjeg postojanja. Razumijete? Klik!: kuhinjski stol; klik!: rub ceste; klik!: jedan kut moje sobe… Na taj način, stvari koje me okružuju zadobivaju nešto sudbinsko i neponovljivo. G. Bachelard je to ovako izrazio:

“Mitolozi su nas naučili da čitamo drame svjetlosti u događajima neba. Ali, u ćeliji sanjača, bliski su predmeti postali mitovi univerzalnog.”

Danas više ne meditiram s onolikim žarom o Bogu, ali zaokupljenost arbitrarnim, njegovim licem i naličjem, tom kombinacijom slučajnog i esencijalnog, trajna je oznaka mog duhovnog života. Često mi se dogodi da se usredotočim na neki predmet, ručni sat, škare za papir, četvrtasto pakovanje mlijeka, i da ga zamišljam kako jedini preživljava globalnu kataklizmu: u njemu bi se, tada, okupila sva značenja i sve snage nestalog i izbrisanog svijeta, u njemu i pomoću njega preživjeli bi mitovi i metafizika, on bi postao predmetom kulta neke apsolutne religije, Taboo i fetiš, inkarnacija božanstva i tabernakul tajanstvenih značenja, kamen spoznaje, zlato za čiju je transmutaciju utrošen svijet. Najbeznačajniji predmet potencijalno je beskrajno značajan, beskrajno bitan. Možda je ta smeđa olovka ili taj plastificirani tetrapak od ključne i fatalne važnosti, možda nam upravo jedno od njih priopćuje Apsolut.

Slutim da je istina bića uvijek onkraj bića. Imenovati, tj. protumačiti jedan predmet svijeta, može se samo onim najneočekivanijim. U skladbi “Aqua”, uz klokotanje vode i huka valova, čuje se i jedan magnetski zvuk, kao pri pražnjenju elektriciteta u tekućini. Što ako je upravo u tome bit vode? Što ako se u toj skladbi identificira vodu, s onu stranu opažaja, s onu stranu, gdje je voda doista voda, gdje jest voda?

Razrađujući jedan neobičan scenski spektakl, Salvador Dali je u nj uključio i sljedeću zaprepašćujuću točku:

“Tom ću spektaklu pridodati prelijepu starinsku kasu u koju će se prethodno staviti živa svinja. Kadu ćemo pokriti providnom plastičnom pločom, a zatim je plombirati. Tako će svi uzvanici moći pribivati gušenju svinje.”

A. Bosquet: “A koliko će trajati to dražesno mučenje?”

Dali: “Još ne znam. U svakom slučaju, postavit ćemo mikrofone, tako da će svatko moći po želji pojačavati agoniju životinje i na taj način širiti strah među prisutnima.”

Ništa, međutim, nije pogrešnije nego pretpostaviti kako je posrijedi bezrazložna okrutnost. Dali, naime, nastavlja:

“To uopće nije bezrazložan čin: time ću, u novom obliku, samo obnoviti uživanja iz djetinjstva, kad sam čitao srednjovjekovne mistike i djela sv. Ivana od Križa, u rodnoj kući u Figuerasu, koja se nalazila pored klaonice. Groktanje svinja i krmača bila je svojevrsna muzička podloga mojim čitanjima mistika. Prilično sam vjeran svojoj prošlosti te ću savjesno rekonstruirati onu atmosferu.”

To nas objašnjenje uvjerava da se doista radi o još jednom slučaju metamorfoze o kojoj je bilo riječi, da se ispod prividno slučajnih okolnosti jednog mističkog iskustva zapravo skrivao esencijalni sastojak tog iskustva.