Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

LUDILO. Oni najzanimljiviji među ljudima koje poznajem odreda su ili bar jednom pretrpjeli nervni slom, ili pate od teških melankoličnih depresija, ili su već definitivno izgubljeni za čovječanstvo. Zajedničko nam je da o ludilu razmišljamo s dubokim simpatijama. Nijedno biće na svijetu ne budi u nama tako nježne osjećaje kao naš psihijatar, to utjelovljenje blagosti, to veliko androgino roditeljsko biće. Obožavamo glazbenu terapiju, obožavamo dječje igre, obožavamo Simplifikaciju. Najveći je užitak biti pacijent, predati se, podati se blagotvornoj ruci liječenja, priznati svoju bolest i prepustiti se drugima, ljubaznim drugima, Čovječanstvu. Bilo bi najljepše da svi ljudi budu pacijenti, jedni drugima, međusobno. Treba odustati od individualizma, to je strašna slijepa ulica, put u pakao, pakao sâm; treba onemogućiti tragično pogrešan odgoj; poput razmetnoga sina, treba se vratiti utočištu zajednice, treba mahnito bježati i pasti na prag Kuće Očeve, sjesti u Njenoj sjenci, odahnuti, treba iscrpljeno dahtati, pogleda uprta u Noć iz koje smo pobjegli. Jednom smo se našli u nekom tramvaju oblijepljenom pro-life porukama. Pisalo je:

“Pomozimo našoj djeci da prežive trudnoću.”

Moj prijatelj je dlanom prekrio posljednju riječ i pogledao me s gorkom slavodobitnošću. Mi smo ta djeca.