Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

ISTOČNI GRIJEH. Grijeh koji su na Istoku (nije zato istočni) počinili prvi ljudi na svijetu i koji odonud istječe (nego zato) nad čitavo njihovo potomstvo. Mora da je bio strašan, jer ga još i dandanas poznajemo samo kroz onu alegoriju s jabukom. Teolozi su sigurni da i mi, današnji ljudi, snosimo odgovornost za taj grijeh, iako im zadaje mnogo teškoća objasniti zašto je tako. To je pokušao Borges, koji je jednom ustvrdio: “Stidio sam se tog strašljivca kao da sam ja kukavica, a ne Vincent Moon. Ono što čini pojedinac isto je kao da to čine svi ljudi.”

Ne prenosi se krivnja s pretka na potomka, nego obojici dolazi odnekud sa strane. Za arhetipski grijeh, koji počinja – izvan svakog vremena – arhetipska ljudska narav, Adam i Borges su suvremenici. (Možda je Adam metafora arhetipskog sagrješitelja.) Generičko je stvarnije i jače od pojedinačnog. Svako zlodjelo koje se dogodi u mom vidokrugu otkriva mi još jednu mogućnost Arhetipa i tjera me da se kajem, znajući da se kod mene samo pritajila ili da joj je uskraćena prilika. Zemaljski raj je namještena komedija u kojoj praroditelji nisu mogli ne sagriješiti. Arkanđeo koji će, s plamenim mačem, biti postavljen na ulazu u zatvoreni Eden zvao se Urijel, Svjetlo Gospodnje, čitavu vječnost prije toga, in saeculis saeculorum. Amen.