Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

DÜRER. Njemački umjetnik koji je jednom usnio jezoviti san; kad se probudio, nacrtao je tušem ono što je vidio i crtež popratio ovom bilješkom:

“U noći s ponedjeljka na četvrtak iza Duhova (7.-8. lipnja 1525.) ugledah u snu ono što je predočeno na ovome crtežu: mnoštvo vodenih stupova gdje padaju s nebesa. Prvi je pogodio zemlju na udaljenosti od četiri milje: potres i buka bijahu strašni, a čitav je kraj bio poplavljen. Osjetih to takvom silinom da sam se probudio. Zatim i ostali stupovi, strahoviti sa svoje razornosti i svoje množine, udariše zemlju, jedni dalje, drugi bliže. A padali su s tolike visine te se činilo da silaze posve polagano. Ali kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao, praćen tolikom bukom i tolikim vihorom da sam se probudio, tresući se svim udovima; dugo mi je trebalo da se priberem. Kad sam napokon ustao, naslikao sam to što vidite povrh zapisa. Božja promisao upravlja sve stvari put najboljeg ishoda.”

Tekst se s crtežom naslovljenim “Visio” čuva danas u Kunsthistorisches Museumu u Beču; ondje ga je iskopala jedna plemenita gospođa i smjesta objelodanila, sa svojim komentarima: M. Yourcenar, “Sur un reve de Dürer”. Iako nam neće biti od osobite koristi, počujmo što ona veli o tim neobičnim svjedočanstvima.

“Psihoanalitičar bi pretpostavio da je velikog slikara opsjedala voda; ostaje, međutim, da se to dokaže. (…) Ne samo da je slika silovite vode skoro posve odsutna iz njegovih djela, nego štoviše taj povodanj što ga je vidio u snu ni po čemu ne korespondira s Potopima biblijskog tipa, u kojima dramatično dominiraju ljudski strah i očaj. Ona jedina kiša koja pada u njegovoj Apokalipsi, načinjenoj petnaestak godina ranije, sastoji se od krupnih kaplji što ih rosi jedan oblak sred kojega se pomalja zmaj s glavom janjeta (itd.,itd.). U svom oniričkom croquiju naš vizionar je, naprotiv, realist; to što on promatra jest jedna kozmička drama. Njegova je preciznost preciznost fizičara. (…) Nije mu izmakla iz vida prividna sporost, a potom vrtoglavo rastuća brzina tih bujica što provaljuju iz silnih visina (itd., itd). Razmotrimo taj croquis, ili radije crtež u tušu, u kojemu se reproducira san. Vodeni stup sličan gomili tamnoplavih oblaka navodi današnjeg čovjeka na nehotičnu pomisao o atomskoj gljivi; odbacimo tu prelaku anticipaciju. Krajobraz se doimlje već uništenim pod prljavobijelim bujicama što se okomito obaraju s nebesa; zemlja i već razlivena voda miješaju se u nekoj blatnosmeđoj suroj boji; kad bi to mjesto trebalo precizno identificirati s određenim svjetskim predjelom, čovjek bi pomislio na lombardsku nizinu…”

Ja nisam pomislio na lombardsku nizinu nego na nešto bih nazvao jukstapozicijom pose različitih registara stvarnosti. To se drukčije može izraziti ovako: nezbrinuta slika, izložena kiši. Dakako da to ne mislim doslovce; ali ideja je upravo u tome. Već na prvi pogled ta dva sastojka slike doživljavate odvojeno, svaki posebno. Kao da je najprije nacrtan pejzaž ravnice, a kasnije su posve neovisno dodane te duguljaste mrlje koje se s gornjeg ruba spuštaju prema nacrtanom tlu; kao da su, da tako kažem, te dvije stvari proizvodi posve različitih duhova. Konačni je prizor rezultat suradnje dvaju raznorodnih elemenata, djelo do kojega biste došli tako da početnu tabula rasa najprije izložite u mimetičkoj, a potom u meteorološkoj dimenziji svijeta. Ali, kao što sam rekao, očito je da sâm Dürerov crtež, onaj koji se čuva u Beču, nije to kompleksno djelo. S njime bi ga tek trebalo povezati. Moja rekonstrukcija izgleda ovako.

Prvi korak sastoji se u inspiracijskom pozivanju na Edgara Poea. On je napisao priču pod naslovom “Sfinga”. U njoj se, za vrijeme neke epidemije, glavni lik sklanja kod svog prijatelja koji živi u nekoj zabiti. Ondje svake večeri, o zalasku Sunca, promatra s prozora žuta jesenja brda; jednom ga prestraši prizor nekog čudovišta koje silazi padinom; pomišlja da halucinira; to se ponavlja sve dok, uz pomoć svog oštroumnog prijatelja, ne dokuči da je čudovište zapravo kukac koji mu pred nosom plazi po paučini.

Ta se priča može sažeti u jednu formulu. Ono što je veliko i daleko lako se brka s onim što je maleno i blisko. Ili preglednije: veliko x daleko = maleno x blisko. Kome to nije dovoljno očevidno, neka podijeli jednadžbu s “maleno x daleko”, pa će dobiti ovu:

što je možda očevidnije.

Kao što desna strana može zamijeniti lijevu, kako se to dogodilo u Poeovoj priči, tako san lako zamjenjuje stvarnost. Ali su pritom strane strogo podijeljene. San je uvijek i isključivo ono “maleno i blisko”, a stvarnost je “veliko i daleko”. Mi nikako ne možemo sanjati svijet, s njegovim velikim prostorom, s neopozivim predmetima, s drugošću koja se tvrdoglavo opire. Sanjamo malu sobu, maleno kazalište, sa slabim predmetima, podatljivim stvarima, papirnatim obzorjem, surogatima ili kazališnim rekvizitima.

Dürerova je pustolovina započela možda onda kad je vidio neku sliku kako kisne. On je u svijetu, kiša pada, šumna kiša u svijetu; odjednom, vidi tu sliku koju nisu na vrijeme unijeli pod krov. Kapi teku niz platno, one žive brze kapi. Dürer ih gleda i onda, polako, razabire samu sliku. To je neki krajobraz, zelenkasta ravnica, mjestimice poneko stablo… Najednom, svijeta nestaje, svijet se povlači, kišoviti šumni svijet jenjava. Ostaje krajobraz ravnice, na nju se odozgo spušta nešto živo i brojno… (Dürer sad već sanja.) To je voda, vodeni potoci koji teku iz neba; Dürer smjesta uviđa kako je prostrana ravnica malena spram tih potoka; spopadne ga jeza pri pomisli kako mora da su golemi: kolika masa vode, teške vode! Gospode, što će se dogoditi s tom zemljom kada je pogode?! Ne padaju li tako polagano? Ali ne, učenjak Dürer znade da je to opsjena, ta sporost je prividna jer su potoci tako daleko, “jer padaju s tolike visine”. Kad se približe zemlji, tek će se onda pokazati njihova strašna brzina; i doista, “kad je prvi stup bio posve blizu zemlje, njegov se pad vrtoglavo ubrzao…” Još trenutak i – Bože, što li će zadesiti svijet, koje strahote? Evo ih, već su tu, udara prvi vrtlog, “potres i buka su strašni, a čitav je kraj poplavljen…”

Razum je sve. Dürer sanja posve sam, ničija mu pomoć nije potrebna. Čujete li kako on neprestano zapitkuje, predmnijeva, naslućuje? To Dürer diktira svoj san. Rekviziti sna su uvijek pri ruci i pred nosom; svaki pojedinačno, Dürer ih transformira u ono što u tim času hoće. Tako on luta, krivuda, bunca, bulazni; nema nikakve priče koja bi prethodila onome što će on ispripovjediti; nema nikakva duha u kojemu bi se sagledavala cjelovita ta priča.