Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

ESHATOLOGIJA. Jedne sam večeri upao u onu kitnjastu jezuitsku crkvu u Palmotićevoj ulici. U jednoj pobočnoj apsidi, među svijećama i pozlatom, našao sam grobnicu Ivana Merza s ovim natpisom:

“Moja je duša postigla cilj radi koga je stvorena.”

Uza zvuke orgulja, njegov mi se sadržaj učinio gotovo tragičan. Učinilo mi se da sam u središtu katoličkog krščanstva otkrio konačno mirenje s ništavilom. Smrt, posvemašnja i neopoziva, zaključak je što ga sveti čovjek stavlja na konac svoga životnoga puta, čiji tijek ocrtava punoću. Radnikova plaća nalazi se u samu njegovu djelu. Istinsko područje eshatologije nije s onu već s ovu stranu smrti: posljednje su stvari pomiješane sa zemaljskima. Obrnuto bi bilo isuviše jednostavno.

Romaneskni zavodnik koji se kreće ususret nekom okupljalištu svojih žrtava blistav je primjer te nerazmrsive dvostrukosti: on je sâm svoje jedino i dostatno oruđe. Čini se da su drevniji narodi jasnije razabirali tu dvostrukost; lučili su, štoviše, u jeziku nazive za osobu u značenju nekakva spiritus movens i osobu u značenju sredstva. U potonjem slučaju govorili su o “tijelu”. Oswald Spengler pripisao je tu “tjelesnu koncepciju osobe” helenskoj civilizaciji. Huizinga joj je priključio i srednjovjekovne Germane i Francuze koji su “upravo na isti način rabili riječ corps i lîp” (“Dva hrvača s anđelom”). Vitez je, tako, sama sebe uzimao kao dobro što mu je povjereno na valjanu uporabu. Tako Tristan, obvezan u isti mah dugom prema dvojici kraljeva, Rohaltu i Marku, odlučuje da prvome preda zemlju a drugome da stupi u službu; tu odluku iskazuje ovim riječima:

“Evo, plemenitom čovjeku pripadaju dvoje: zemlja i tijelo. Evo, Rohaltu, koji se nalazi ovdje, ostavljam zemlju: vi ćete, oče, njome vladati, a poslije sin vaš. Kralju Marku ostavit ću tijelo.” (Bédier)

Toj zanimljivoj tradiciji treba pridodati i moderne pravne odredbe, sročene pod uplivom nezaustavljive medicine, o pravu vlasništva nad vlastitim tijelom, čime se blagoslivlje čovjekoljubiva rasprodaja vlastitih tjelesnih organa.

Treba napomenuti da ta udvojenost nije u svih ljudi podjednako uočljiva. U načelu se lakše zamjećuje u ugojenijih: debeo je čovjek zapravo skriven u sebi samom, on nastanjuje tu kuću koju poistovjećuju s njime, izražava se apodiktički iz te sigurnosti kojom ga okružuje njegovo vlastitio tijelo. Ima i neobičnijih slučajeva. Svojedobno sam poznavao ženu koja je nosila čudnovat dugi kaput koji se prema dnu širio poput trube; kad bi se kretala naprijed, izvodila bi zamjetljive polukružne pokrete lijevo-desno. Kadgod bi obukla taj kaput, učinilo bi mi se da ih ima dvije, pri čemu ta druga stupa tik pred prvom, kao da je prva veselo tjera pred sobom.

Naposljetku, jedan lovački primjer. Zašto pas progoni zeca? Zato da bi ga pojeo. Ne može biti jasnijeg pitanja, niti jednostavnijeg odgovora. Razlog zbog kojeg se progoni progonjeni jest upravo progonjeni sâm. Nešto je tu zadivljujuće sažeto. U zecu se preklapa neizravni i izravni objekt radnje: onaj od koga se nešto traži ujednoo je i to nešto što se traži. Pas hoće od zeca zeca, i zato ga (ih) progoni (obojicu u jednom).

Načelo ekonomičnosti objedinjuje sve ove primjere. Ekonomična eshatologija ne nalaže da se čini usklađuju s onim što će im uslijediti, jer je to podjednako izlišno i neizvedivo; ona nalaže nešto mnogo zakučastije, da se svaki čin usklađuje sa samim sobom.