Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

UMJETNOST. U jednom sam školskom referatu napisao: umjetnost je područje epifanije lijepog. Sad kad sam to ovdje prepisao, imate mjesto na koje možete pljuvati.

Što je lijepo? Lijep je red (v.). Lijepo je kad se stvari slažu, kad su simetrične, kad se ponavljaju. Svakome se ponekad učini da je nered lijep, ali svaki nered podrazumijeva red kao što riječ nered sadrži riječ red, pa se može reći da je nered samo obogaćenje reda; tako da i kad uživamo u prizoru nereda zapravo uživamo u redu. Nered zapravo i ne postoji. Odatle slijedi da, ako je sve red, a red je umjetnost, sve jest umjetnost. To je ispravan zaključak. U ovom smislu, svijet se dijeli na umjetnost na koju je svraćena pažnja i na umjetnost na koju još nije svraćena pažnja. Postoji samo umjetnost i još-ne-umjetnost. Da bi još-ne-umjetnost prešla u umjetnost, dovoljno je da se na nju usmjeri pogled. To podsjeća na filozofiju biskupa Berkeleya, koji je naučavao da stvari koje nitko ne promatra ne postoje, jer sve što postoji postoji jedino u nekoj svijesti; kad se okrenete i pogledate iza sebe, tada tek stvari iza vaših leđa postoje.

Kako bismo potkrijepili svoje teze, najbolje da uzmemo malo umjetnosti i pokažemo da se ona svodi na obični, logički, tautološki red.

Quevedo je jednom napisao:

“Vidjeh nekog dječaka, koji od mršavila napol bijaše duh, kako među prstima drži komadić mesa, što se činjaše kao da ga je sa svog tijela otkinuo.” (“Životopis lupeža”) To je vrlo dobra umjetnost, koju dodatno krase čudnovatost situacije i arhaičnost jezika. Ali sam se umjetnost svodi na silogizam tipa:

pri čemu su premise izrečene (1: tijelo je duh; 2: meso je kao s tijela), a zaključak je neizrečen i prepušten čitaocu da se njoime naslađuje (3: i meso je duh), Quevedova je rečenica vješt manevar kojim se izbjegava ponavljanje kao i gomilanje novih poredaba; neočekivanim zaokretom, rečenica se vraća na sebe samu, udvostručuje se vrijednost, govoreći jednu stvar, kazuje dvije; dopola beživotno truplo, otpola se budi, zadobiva svijest o sebi i izdiže se s papira nadnoseći se nad svoju besvjesnu polovicu, kao što se u Eschera onaj crtež ruke potajno uspravlja s papira da bi nacrtao drugu ruku, koja ga crta.

Postoje, nadalje, rečenice koje sadrže jednadžbe, vrlo jednostavne jednandžbe tipa “što je x veći, to je y manji”, i koje se zbog toga prepisuju iz romana u spomenare i dnevnike kao mudre ili pak sentimentalne izreke. Tako se primjerice u “Životu Arsenjeva” veli da “koliko je vjetar užasnije tresao zidove, bilo je to ugodnije osjećati se pod njihovom obranom”, što je zacijelo toliko transparentno da ne potrebuje daljega razlaganja. O ovu je jednadžbu obrnute razmjernosti prava otimačina u romanopisaca, pa se tako manje-više ista stvar može pročitati u Bernardina de Saint-Pierrea:

“Kadšto su lijegali uza šum kiše što liljevaše potocima po krovovima njihovih koliba, ili uz fijuk vjetra koji im donosaše daleku huku valova što se lome o obalu. Blagoslivljahu Boga s vlastite sigurnosti, koje se osjećaj dvostručio osjećanjem daleke nevolje.” (“Paul i Virginie”)

Ponekad se tautološki red ne da tako lako identificirati u pozadini kakve umjetnine, ali nas nepogrešivi estetički osjećaj pritom uporno upozorava na njegovu prisutnost, sve dok se ne zadubimo i ne prepoznamo ga. Kad se kostur reda izvuče iz umjetničke rečenice, ostaje mlohava tjelesina, ljuštura od praznih riječi.

Tako se u Valéryjevu “Dijalogu o stablu” čita:

“Pogledaj kako stablo povrh nas kanda uživa u božanskom žaru od kojega me zaklanja!”

Prostorna struktura slike, podudarnost pojmovne sheme s prostornim rasporedom predočenih protagonista, može nas zavesti put neke zapletene raščlambe, ali je zapravo posrijedi najobičnije ponavljanje, ponavljanje dva tročlana stiha, jedna ritmička jedinica pjesničke misli.

Najprije, u prvom stihu, izlaže se konfiguracija protagonista, borbena konfiguracija koja je sva u iščekivanju narednog stiha, koji će je nemilosrdno iskoristiti; modificirat ćemo je ovako:

(1) JA sam ispod STABLA koje uživa u SUNCU

A zatim slijede ona tri kratka udarca:

(2) “od kojeg me zaklanja”.

Taj drugi stih iz kojega se, kao iz jedne nematerijalne točke (nema nijedne imenice, nema nikakvih referencijalnih riječi), upućuje na sva tri protagonista pjesme, na JA (izravni objekt, me), na STABLO (ono zaklanja), na SUNCE (neizravan objekt, od kojega): svi su protagonisti zastupljeni s po jednim zastupnikom, osim tih zastupnika u retku nema ničega. “Pomoću vjetra, protiv vjetra”: drugi stih je kratki rafal po prvom stihu, rafal koji prazni statičku energiju što je pažljivo pripravljena u prvom stihu. Čak se i glagol zaklanja osjeća zalihosnim, budući da nije drugo do naličje glagola uživa iz propozicije. U materijalnom smislu, dakle, drugi stih doživljava potpunu anihilaciju. Sve što ostaje jest nova mreža odnosa, obrat, negacija. Ostaje samo jedna točka koja u prostoru pjesme održava dvojčanu harmoniju s totalitetom.