Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

LABIRINT. Miljenik razmetljivaca i nepogrešivi stanar ezoteričkih leksikona. Treba podsjećati da labirint pripada svijetu metafora i simbola, a ne nikakvoj stvarnosti, koja ga degradira do kitnjaste razbibrige. Rječnici simbola brkaju stvari koje postoje u stvarnosti i čijem se značenju valja dovijati s onima koje su tvorbe fikcije te nisu drugo do upravo hipostaze tih značenja. Labirint je kamena hipostaza značenja nekih pojavnosti. Sam po sebi, on je podjednako fiktivno čudovište kao i Minotaur ili Kiklop. Treba pisati Labirint.

Labirint pripovijeda o zamršenosti jednostavnosti. Naprasan duh brza ravnim i nasilnim putem k cilju što ga je uočio; ali svijet je tako ustrojen, kazuje Labirint, da ga nikad neće dostići. Kako bi se došlo do središta, potrebno je kadšto pristati da se od njega udaljava: potrebno je prividno izgubiti i ono što se dotada namaknulo. Udaljiti se kako bi se približilo, silovit duh ne razumije tu metaforu. On radije čuva ono što je namaknuo, upinjući o zid stoji na pola puta, zvjera oko sebe ne razumijevajući. Nešto ga je neznano zatočilo, Labirint.

Labirint je okamenjena ideja, a kamen – prema pokusima Galilea Galileija ili koga drugoga – pada na Zemlju. Labirintu prijeti vječita opasnost da postane puka barokna pretjeranost, da se počne šepiriti svojim šarenilom. U trajnoj je napasti da se uzoholi. Zato ga treba podsjećati na njegovo podrijetlo. Nije labirint ta koji je zapleten, bilo bi to previše očito, besmisleno, beskorisno; zapletena je jednostavnost, labirint je tu samo da to priopći. David Albahari je rekao: “Nema većeg lavirinta od pravog puta koji spaja dva mala grada na obali iste rijeke.” (“Jerusalim”).