Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

ODSUTNOST. Nešto najzagonetnije na svijetu. Popratna je posljedica svijeta, neka vrsta njegove ljepljive sjenke. Prostor koji svijet jednom zaposjedne teško je ponovo osloboditi; nakon što ga izbacimo, naivno ćemo pomisliti da ostajemo u praznini nepovijesnog, pretpovijesnoga; sve što smo postigli jest postpovijesno, odsutnost svijeta: hoćemo li Prazninu, valjalo bi zamisliti prostor iz kojega je svijet toliko odsutan da čak nije niti odsutan.

Budući da se sve stvari na svijetu sastoje od supstancije i od egzistencije, i odsutnost se može lučiti na supstancijalnu i egzistencijalnu.

Što je supstancijalna odsutnost? Kako dobiti odsutnost supstancije? Iscrpnim poricanjem popisa atributa, koji konstituiraju predmet. (Svaki predmet svijeta nije do svežanj svojih atributa. Grožđice su atribut kolača, jer kažemo da su grožđice u kolaču ili da je kolač s grožđicama. Ali i grožđice su kolač, pa je tako kolač dijelom i grožđice. Čega si dijelom, dijelom je ti.)

Ili, naprimjer, čovjek. Njegovi su atributi noge, ruke, glava itd. Kad ih sve poreknemo, ostat će ipak nešto. Odsutnost. To se demonstrira u “Priči o riđokosom” Daniila Harmsa, u toj Harmsovoj inačici “čovjek bez svojstava”.

“Bio jednom jedan riđokosi čovjek”, pripovijeda Harms, “koji nije imao očiju i ušiju. Nije imao ni kose, tako da smo ga uvjetno nazvali riđokosim. Govoriti on nije mogao, budući da nije imao usta. Nosa također nije imao.

Nije imao čak ni ruku ni nogu. Ni trbuha nije imao, ni leđa nije imao, ni kralježnice nije imao, niti je imao bilo kakve utrobe (v.). Nije imao ničega, tako da je nejasno o kome je riječ.

Bolje će biti da o njemu više ne govorimo.”

Da, nećemo više govoriti o njemu, ali smo već prilično toga rekli. Ne može se tvrditi da ga nema bez ostatka. Nema ruku, nema nogu, ali postoji on, postoji njegovo postojanje, postoji riđokosi čovjek, postoji priča o njemu, postojimo mi koji o njemu razgovaramo. To je, ukratko, supstancijalna odsutnost.

Za razliku od supstancijalne odsutnosti, koja uključuje postupnost poricanja, egzistencijalna odsutnost je u načelu djelo jednog hipa. Uzmimo na primjer onu Bachelardovu voštanicu (v. tanatologija). Voštanica gori gori na stolu za kojim pjesnik piše, do nje sjedi mačka; kad dogori i ugasi se, njenu ulogu spremno preuzima mačka krijesećih očiju: dašto, bio bi ta za nju pretežak zadatak da nije toga voštanog preteče; mačka sada zapravo svojim zelenim očima samo ublažava svjetlosni pad koji je zadesio nesretnu voštanicu.

“U slabih je bića”, veli Bachelard, “onostranost tankoćutnija, mnogo manje gruba nego u jakih bića. Usamljenost ne-voštanice bez dvojbe nastavlja samoću voštanice. Svaki objekt svijeta, cijenjen zbog svoje vrijednosti, ima pravo na svoje vlastito ništavilo. Svako biće usmjerava biće, nešto od bića, na vlastito ne-biće.”

“Vlastito ne-biće”, to nije ništa drugo nego supstancija lišena egzistencije. I to lišena trenutačno, u hipu: jer evo pred nama je sve, stijenj, plamen, vosak koji kaplje, svijećnjak; a onda kao poanta dolazi ono: ne postoji. Smiješno je tvrditi da nema svega toga što je do pred koji trenutak stajalo uspravno tu, na stolu. U času kad nastupa oseka opstanka, kad se sgzistencija briše, svi atributi pogođenog bića kao da problijede – i nastave postojati na jednom višem registru.