Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

ČITANJE. Preda me padaju neka pismena; mogu to opisati kao otvaranje prozora kroz koji vidim kako se preko puta otvara susjedov prozor; pogled mi se zaustavlja na stražnjem zidu njegove sobe. To je označeno. Tako znaci pisma samo omogućuju postojanje glasovima, koji opet omogućuju postojanje konačnog označenog. Funkcija munjevito potiskuje svrhu duž značenjskoga lanca: pismu i oglasku ona oduzima svaku tvarnost, vremenitost: to znači da je lanac od n karika za svaki n poništen. Označeno je supstancija, označitelj njena egzistencija. Čin čitanja nema vremenskih dimenzija. Bachelard je smatrao da “čitajući riječi, vidimo ih, ali ih više ne čujemo”.

Moglo bi se primijetiti da, primjerice, u riječi “graktati” ne grakću kukasta pismena, neko glasovi; ili da patetika jednoga “o tempora, o mores” nije patetika kružnica, nego patetika tugaljive grlatosti. Međutim, treba se bojati da smo s tim argumentom već zašli u ovlasti značenja, u supstanciju znaka. Zapravo, čitajući riječi, mi ih više niti vidimo niti čujemo. Kad pročitam riječ “ptica”, ono što za me ulazi u opstanak nije niz slova niti skup glasova, nego pojam, blijeda pernata slika.

Ako je čin čitanja vremenski subdimenzionalan, to znači da je slijed pismo-govor-ideja potpuno proizvoljan . Taj se slijed može po volji obrtati. Nema razloga da se ne prihvati shema označeno-označitelj umjesto one označitelj-označeno. Ta je činjenica od neobične važnosti za morfologiju snova.

Svakome se ponekad dogodi da u snu čita. Kako opisati tu čudnovatu mučninu, taj napor da se razaberu reci jednog teksta koji zapravo ne postoji, kojeg uopće nema s onu stranu čitačeve trenutne svijesti, kojega nema u svijetu (nekom svijetu), kao predmeta što se unaprijed zadaje? Samo zahvaljujući krhkoj pohrani pamćenja, mi znamo kako su ti noćni tekstovi vijugavi, kako bezumni. Jedino u tom kratkotrajnom sjećanju, oni postoje. Pa što je onda uopće to čitanje? Ono je predmnijevanje koje čita ono što predmnijeva. Mi s naporom pišemo tekst imajući iluziju da ga s naporom čitamo.

Pisanje se zabašuruje kao čitanje: ono što donosimo ne možemo razlučiti od onoga što zatječemo. Donosimo li? Zatječemo li? Kako dokučiti čitamo li ili pišemo ako sadržaje svog duha istodobno nalazimo zabilježene na papiru? Što je prvotnije, zamisao ili zapis? Što ćemu prethodi? Ali upravo smo zaključili da ništa ne prethodi, da nema slijeda, upravo smo izgovorili: istodobno. Kad čitamo, zamisao hrli i pretječe zamisao. Uopće, jedno drugo motre i prate s najvećom budnošću. Ondje je na djelu svjetotvornost riječi; ovdje imenitost, grafička imenitost stvari. Svjetotvornost riječi i imenitost stvari lice su i naličje istoga.