Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

DEMONOLOGIJA. Disciplina koja se bavi opisivanjem, razvrstavanjem itd. demona, tj. đavola. Posebna su joj grana tehnike prepoznavanja. One raspolažu znanjem prikupljanim stoljećima. Tako, naprimjer, kad Sotona odluči sići među ljude da bi se osobno uvjerio da se stvari dobro razvijaju, najčešće se kreće kao “prerušeni varalica koji obično hini da je monah s ružarijem o pojasu. Zrna na ružariju obično su praporci. Lice mu je sakriveno ispod kukuljice, ali ga odaju kljove, čaporci, papci” (B. Fučić).

Za psihološki portret ovoga reda stvorenja od presudne je važnosti činjenica da oni nisu drugo do pobunjeni i pali anđeli. Pogled čovjeka potpuno je nedorastao spaljenom pejzažu demonske psihe, njenoj užarenoj snazi i crvenoj pustoši, odakle znam sve to, Bože moj, tom krajobrazu koji mora biti vjerna slika staništa što mu je zanavijek dodijeljeno. Demonolozi sa sigurnošću tvrde da je đavao biće inteligentnije od čovjeka; i doista, čovjek ne može shvatiti što to zapravo znači, ali osjeća da je vrlo istinito. Demonova intelektualna superiornost metafora je nemogućeg sintetičkog suda, pokušaj da se izađe iz sebe, hipostaza jedne posve negativne ideje. Treba najprije raščistiti elementarne okolnosti.

Intelektualna superiornost nije nam nepoznata izvan metafizike, te su riječi dio naše svakodnevice: nije li ovaj gospodin inteligentniji od onog gospodina? No, razgovor o bitnoj superiornosti upućuje na činjenicu da vertikala Intelekta nije linearna, da prostor Intelekta nije kontinuum. Postoje koncentrične sfere, postoje neopozivi limesi i nemoćna infinitezimalna približavanja tim limesima. Ljudski Intelekt jest nadmetanje u zatvorenom prostoru. (To je strašno.) Svaki put kad razum donosi jedan pouzdan zaključak, on zapravo konstatira nužnost da misli upravo tako, on konstatira svoju nemoć da misli drukčije. U tom trenutku, on vidi svoj rub, granicu koju ne može prijeći, koju nikada, nikako, ni pod kojim uvjetima neće prijeći. Demonovu superiornost on zamišlja upravo kao moć koja probija ili ignorira tu granicu. Onkraj svoje granice, tako, razum smješta svoga demona, posve naslijepo, jer preko nje ništa ne vidi. Može se zamisliti da je uzduž čitave granice postavljeno onakvo jednosmjerno propusno zrcalo kakvo se koristi u psihijatrijskim laboratorijima. Čovjek je onaj pacijent koji, sâm ne videći van, biva predmetom nečijeg promatranja, bilo čijeg promatranja, bilo čijeg iscerenog pogleda, neznanih lica, nekih demona, možda nekih anđela, možda praznine, ničega.