Enciklopedija ništavila | Stanko Andrić

UTROBA. Počet ćemo izdaleka. U predgovoru svome “Izgonu Mongola iz Hrvatske”, Ante Tresić Pavičić na početku bilježi:

“Oblici raznih zemalja nisu slučajni, kao ni oblici čovječjeg tijela (…) Isto tako svaki kraj Zemlje ima svoje oblike, svoje rudno blago u nutrini, svoje vodene struje na površini, koje izvirući iz planina, također svrhovito građenih, teku unaprijed određenim pravcem (…) Samo iskustvo mnogih milenija otkrit će čovječanstvu, koje se nalazi još uvijek u dobi djetinjstva, zašto su oblici zemalja onakvi kakvi su, a ne drugačiji.”

Taj ulomak, kojim se Ante Tresić Pavičić svrstava u red epistemoloških maštača, naučava neku vrst bitne dvostrukosti svijeta: nad potcrtanim mjestima možemo osobito jasno razabrati, primjerice, kako tvarna rijeka teče koritom potencijalne rijeke, kako se kamene planine uzdižu da ispune obrise nužnih planina; svijet je istodobno svijet i zemljovid.

Recimo da se disciplina na čiju potrebitost Ante Tresić Pavičić opravdano ukazuje zove geomorfozofija; rado bismo i s mnogo znatiželje pozvali našeg geomorfozofa da razmotri slučaj današnjeg oblika hrvatskog državnog teritorija. Ne sugerira li taj obik, da tako kažemo, obrise neke spodobe kojoj je iščupana utroba?

I što to, u daljnjoj analizi, ima značiti?

Osobito me dugo zbunjivala slična Huxleyeva izreka “papinstvo kojemu je izvađena utroba”, što ju je pisac upotrijebio kao metaforu za Pozitivističku Crkvu, za svjetovne religije Saint-Simona ili Augusta Comtea. Napokon sam dokučio da se tu upućuje na mumifikaciju, na prepariranu beživotnost. Pri tom sam umovanju došao i do drugih važnih zaključaka npr, da je mumifikaciji, kastraciji i abortusu u osnovi nešto bitno zajedničko. Tako se, već na fenomenalnoj razini, mumifikacija i abortus mogu motriti kao dva načina da se spriječi naduvenost. Mumifikacija i kastracija, pak, zajednički podižu na neki viši registar, svijet se promeće u kazalište, u posvudašnjost erotskoga postignutu iskorijenjivanjem erosa, u slatku posvudašnjost smrti zadobivenu iskorijenjivanjem istinske smrti. Tu im se pridružuje abortus, kao najotvorenije nijekanje životvornosti utrobe, nijekanje nagona, nijekanje prvotnoga.

Pred slikom utrobe, mi u beskraj propadamo naizmjence iz njenih erotičkih značenja u ona tanatička. Kad čovjek umre, odlazi u grob, kamo ga se u davna vremena, vremena nezastrte istine, polagalo sklupčana u položaj zametka: smrt je za nj tako bila povratak u utrobu, raka je nezgrapno kušala oponašati maternicu. Primijetimo da je hrvatska riječ raka izvedena iz latinske ARCA, što će reći kovčeg, ta da je otud i druga važna latinska riječ ARCANA, koja znači: stvari u kovčegu ili tajanstva. Strašnog li doista kovčega, u kojemu nam je smrt pohranila djelo svoje, mrtvo biće! Ali, zar mi još uopće možemo zamisliti ikakav sadržaj kovčega koji ne bi bio lažan, zar još uopće imamo snaga da u kovčegu ugledamo neko istinskije blago?

Evo, što nalazimo u divnom kovčegu žive utrobe? U koliko će se razočaranju okončati taj očajnički haruspicij?

A što, što nalazimo u kovčegu preparirane utrobe?

Pilovinu i kučine, oh prijatelji, pilovinu i kučine.

Potpuno je pogrešno pretpostaviti da se preparirana utroba suprostavlja živoj utrobi kao načelo smrti životnom načelu. Sama je živa utroba već sjedištem podjednako erosu i thanatosu. Iz utrobe se upravlja svekolikim životom bića; i valjda upravo zbog toga, ona se pokazuje također i kao njegov najsmrtniji dio, njegov najraspadljiviji dio. Preparacija, naprotiv, tvori s ta dva “oprečna ili radije komplementarna” (Guénon) načela neku vrstu klasične mitske trijade: ona zapravo rekonstruira njihovo zajedničko metafizičko počelo. Živa, mrtva i preparirana utroba tvore trijadu analognu onoj Život-Smrt-Vječnost (Besmrtnost). Kao što Život nije od tvari od koje je Smrt, tako Vječnost – a to teolozi odavno znaju – nije od Vremena, tog gradiva Života. Ni život ni smrt ne mogu nam poslužiti da se približimo vječnosti: ali su oboje podjednako dostupni njenim upletajima. Niti jedno niti drugo, prelijevajući se u svojoj nespoznatljivosti, Vječnost hini oboje. Pozovimo se na Schulzova izvješća iz svijeta ovih uzvišenih istina:

“Kroz žbunje su se šutke provlačile kune, lasice i ihneumoni, krznate zvječice kratkih nogu, koje stalno njuškaju i čije krzno smrdi. Sumnjali smo da je među njima bilo i primjeraka školskoga Prirodoslovnog kabineta, koji su, iako bez utrobe i olinjali, ove bijele noći osjećali u svojoj praznoj utrobi glas starog instinkta, glas parenja, i vraćali se u matičnjak u kratki, varljivi život.” (“Prodavaonice cimetove boje”)